Famozni „non-paper“ i njegovo nuđenje rješenja tzv. nacionalnog pitanja na Zapadnom Balkanu, a posebno u vezi sa BiH, i pored svoje suštinske hladne birokratske distanciranosti spram žrtava i rezultata nedavnog modernog holokausta, secesionističkog genocidnog rata, primarno, protiv bosanskomuslimanskog civilnog stanovništva, nije ništa drugo do rekapitulacija i inventura aktuelnog političkog stanja u našoj domovini četvrt vijeka nakon rata. I ništa više, ako nije i manje, od toga.
U stvari, što se tiče BiH, koliko god je sama bezdušna činovnička morbidnost sadržaja „državno-bosanskog konačnog rješenja“ ovog formalno neautoriziranog papira, inicirala pravu eksploziju utemeljenih negativnih emocija, ali i lafomilitarističkih pokliča, straha i prizivanja antemurale-hipoteza „sukoba civilizacija“, ništa nismo čuli novoga, niti nečega čemu lično ne možemo posvjedočiti. Jednostavno, morali smo priznati svojim opštim siromaštvom, razorenom državom i radikalno etnopartikulariziranim društvom da više ne vrijedi niti pola lule duhana imaginarna uhodana dejtonska tranzicijska dvo-entitetska etatistička banalnost „poroci tajni, vrline javne“.
Prigodno iskazana jeftina drčno-farizejska patriotska pozerska bakirovština udaranja u junačka bošnjačka prsa na braniku domovine, gotovo da je na virtualnoj razini karikaturalnog Save Kovačevića, ali je istovremeno potpuno paradoksalna samom činjenicom da je SDA dio vladajućeg trolista sa HDZ-om i SNSD-eom, koji je de facto ponajviše učinio na unutarnjem degradiranju smislenosti državne strukture BiH i vladavine prava. U tom smislu, naravno da nije potpuno licemjerna Izetbegovićeva kolokvijalna odbrana „cjelovitosti i suvereniteta zemlje“, pošto i sadašnje strukture moćne mladomuslimaske političke halke druge i treće generacije, pod tim pojmom intimno podrazumijevaju tzv. fildžansku Muslimaniju ili slične provizorije na potezu Sarajevo-Zenica-Tuzla-Bihać. I ne treba sumnjati da je upravo i „non paper“ kucanje na otvorena vrata ovakvih, i sličnih, samoubilačkih snoviđenja o čisto, ili predominantno, muslimanskoj državi u Evropi. Koliko god to izgledalo prenapuhano i politički nategnuto, u nekim ludim glavama, to jeste put ka „mirnom“ palestiniziranju Bošnjaka, tj. bosanskih muslimana i njihovom nestanku u modernim historijskim katakombama političko-teritorijalnog kompenziranja i „malih naroda“ kao sitnog kusura sadašnjeg preustrojavanja ovog globaliziranog dunjaluka.
Zasigurno da za nas lokalne domoroce može postojati, ako ništa drugo, i političko-osvješćujući i realživotno prosvjetiteljski non-paperovski aspekt njegovog subverzivnog lica, a to je svakako jasna i krvnički direktna poruka šta je u političkom i suverenističkom smislu, u stvari, preteklo od naše ćilimom bosanskim zastrte domovine: gotovo pa ništa, do „remetilački faktor Zapadnog Balkana“.
Paralelno, to je ujedno slika i prilika kumulativnog postratnog političkog nacionalističkog legata vladalačke nakazne zloupotrebe „Dejtona“ i njegove logike strukturiranja entitetsko-etnokonstitutivnog čudovišnog konstrukta bez presedana. Rezultat je ponajbolje vidljiv baš u ovom fantomskom papiru.
Takođe, možda i najvažnija indirektna poruka je da je stanje sveukupno samoubilački-neodrživo, ali da nužne i radikalne promjene boljitka jedino mogu doći iznutra i „odozdo“, sa ulice: „odozgo“ je ono što već imamo. Autistična političko-glasačka tišina, letargičnost i čekanje da se „slegne“ godišnjih 5 do 6 dijasporskih milijardi KM i katastrofična generalizirana entropija BH organizma već je postalo hronično stanje autoeutanazije jednog cijelog društva.
Nažalost, društva koje je, barem u javnom prostoru, sviklo da se demagoški „diči“ tišinom ratnih i poratnih grobova, iznuđivanjem bjelosvjetske sadake, galopirajućom bijedom, bijelom emigrantskom kugom i nedodirljivom novokomponiranom lopovanskom bogataškom kastom nacionalističkih glavešina. To smo mi.
Jasno je da je pitanje izbora u našim rukama, i glavama: non-paper „mirni razlaz tišine grobova“ ili prevratničko, milom ili silom, rušenje aktuelne kakistokracije-lopovskih političkih elita. Kakvi će, eventualno, biti oni koji naknadno dođu, ostaje kao prijeteći Damoklov mač nad našom sudbinom: valjda nećemo zažaliti za ovim sadašnjim „patriotama“.
Uostalom, T. Adorno je poodavno pojasnio: „Ako se društvo zaista sastoji samo od „reketa“, kao što nam govori jedna savremena teorija, onda njegov najvjerniji model može biti samo krajnja suprotnost kolektivnom, naime, i individua kao monada. … Što je neko više obuzet uzrokom svoje agresivnosti, to savršenije izražava načelo represivnog društva.“
Sva velika očekivanja, nisu dobrodošla. Bosna je ovo, i Hercegovina: jedino je naša ljubav bezuvjetna, sudbina jedinstvena i-Pluralia Tantum. (Piše: Derviš ČIČKO)
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.