Jedino ako u Gradskoj upravi Grada Tuzle diskrecijski smatraju da je bjelosvjetska pandemijska pošast Covida-19 za naš grad samo prolazna, sezonska efemerna gripa, sasvim neotporna na malo ozbiljniju kućnu terapiju bijelim lukom i „šljivom“, onda je sasvim utemeljeno da „udarna igla“ lokalne izvršne vlasti predloži pišljivih rebalansiranih 2 miliona KM, kao vanrednu hitnu fiskalnu mjeru. Upravo onoliko koliko je pretpostavljena procjena sveukupne društvene razornosti aktuelne pandemije infantilna i daleko od stvarnog života, baš u takvoj mjeri je ozbiljan i utemeljen najavljeni budžetski kontraudar.
Naime, u sferi potencijalnog otvaranja mogućnosti čak i potpuno nekontrolirane epidemije u našem gradu, u kojem statistički živi nešto preko 110 hiljada stanovnika, dva smiješna miliona KM su tek jedva 3 posto od ukupne sume budžeta od cca 75 miliona KM planiranih za 2020. godinu. S obzirom na ekstremno dramatična ekonomsko-socijalna događanja, uslovljena gotovo nultim poslovnim aktivnostima realnog i uslužnog sektora, kao i eskaliranjem procesa masovnijeg otpuštanja radnika, sve je potpuna ludost, izuzev generalnog napuštanja logike „mirnodopski“ kreiranog aktuelnog budžeta i njegovih gotovo svih imanentnih politika. Nama je neophodan Makronov „ratni budžet“.
Jednostavno, teško je racionalno i ne zamisliti da ništa više neće biti isto „do Covida-19 i poslije njega“ i to u obimu koji, za sada, niko ozbiljno niti ne pokušava dinamički kvantificirati.
U takvom globalnom ozračju, poluzajebantski se zanimati planskom budžetskom kategorijom, a ne shvaćati da više gotovo fiskalno i nema, ili neće biti, onih koji ga „pune“, te se baviti parapolitičkim predizbornim slaboumnim sitnim taktiziranjima, djeluje potpuno iracionalno do morbidne samožive isključivosti. To je kontekst, uopšte, dikutabilnosti najavljenog rebalansa tuzlanskog budžeta.
Najprije treba reći da taj, u stvari, fiskalni bombastični šareni balon od naših 75 miliona KM u svom „mehkom“ trbuhu sadrži 7.5 miliona KM najnovijeg kreditnog novca, te sa tzv. suficitom iz prethodne godine od 6.6 miliona i 3.5 miliona anuiteta, kamata i garancija po osnovu ranijih bankovnih zaduženja, ne izgleda više tako poželjan i lijep. U, navodno, stvarnih preostalih cca 57 miliona uključeno je i 5.5 miliona KM ekološke kompenzacije iz Elektroprivrede Sarajevo, a ostatak su, uglavnom, indirektni i direktni porezi, raznorazne takse i naknade, tj. sve ono što je vezano za aktivnosti realnog sektora i potrošnju radno aktivnog stanovništva, uključujući i penzionersku bijedu. Sve to bi se, u aktuelnoj katastrofičnoj situaciji, sasvim utemeljeno, moglo nazvati prilično hipotetičnim spiskom želja i tu ne treba biti isuviše maliciozan, podrazumijevajući željenu zdravorazumsku percepciju nepredvidljivosti sopstvenog ekonomskog okruženja.
Ali, zabetonirani rashodovni dio ovog fiskalog balona, leti u nebeske visine opasnog političkog avanturističkog voluntarizma: gradski činovnici sa onima iz javnih ustanova 18 miliona KM, i to bez materijalnih troškova; služba gradskog vijeća 1.6 miliona; vijećnici sa svojim klubovima, radnim tijelima i savjetima mjesnih zajednica cca 2 miliona; stručna služba za poslove Gradonačelnika 1.4 miliona i td. i sl.
Ako se doda da samo trošak činovničkog aparata Službe civilne zaštite Grada košta oko 3 miliona KM, te da plaćamo i njihov Štab u situaciji „prirodne nesreće“ 40 hiljada KM, uređenje parkova i trotoara po Gradu nešto preko milion KM, a neizbježnih 25 hiljada „Aero klubu Tuzla“ i uobičajenih 50 hiljada za privatnu fondaciju IPP, te 60 medijskih predizbornih hiljada KM i td., sve djeluje zastrašujuće groteskno i uvrnuto.
Naravno da je kontekstualno smiješno, pa i kao „prvu fazu“, spominjati klovnovski rebalansiranih 2 miliona KM za „socijalno saniranje pandemijske opasnosti“, ali pitanje postaje neuporedivo ozbiljnije, kada se i samo ovlaš pobroji samo prvi ešalon onih Tuzlaka kojima bi trebalo da je namijenjen taj novac. Po popisnoj statistici, ne ulazeći u paušalne negativne procjene aktuelne situacije, radi se o lavovskom dijelu od oko 24 hiljade penzionera; 18 hiljada realno nezaposlenih; desetak hiljada studenata i neizvjesni broj nesretnika koji će izvjesno ostati bez zaposlenja. Faktički, radi se o bezmalo više od polovine od ukupnog broja domaćeg stanovništva u eskalirajućoj „socijalnoj potrebi“.
Za sve njih 2 miliona mizerne, ponižavajuće sadake iz „prve faze rebalansa“.
Čekamo ostale najavljene. Kada se steknu potrebni uslovi: ko živ, ko mrtav! (Piše: Derviš ČIČKO)
Dervise pa svako zna kakva Budala vodi grad.para se on odreci nece a vijecnici Ce glasati kako on hoce.sta je uradio za gradjane Tuzle u ovoj situaciji..nista.oglaso se glupostima od kojih niko koristi nema i niko ne slusa.al pare za one barake stoje niko ih ni spomeniti ne smije Nedo bog da odu za maske il’ sto drugo
Za moralne i sve druge “kvalitete” Jasminove već svi znaju. U Gradskoj upravi kažu da se on nada da će izbori zbog pandemije biti prolongirani pa će još ostati na vlasti. U ovo doba on misli samo na svoju stolicu, a građani mu nisu ni u malom mozgu. Međutim čude me vijećnici Gradskog vijeća. Gospodo vijećnici ovo je ratno stanje kada mora svako od Vas ponaosob pokazati svoj obraz i stati uz svoje građane, svoje roditelje i porodicu ili do posljednjeg momenta podviti glavu pred diktatorom Jasminom i zajedno s njim otići na smetlište. Pozovite se u pamet. Kada Vam stradaju bližnji a Vi ste znali da ste im mogli pomoći nabavkom figijenskih sredstava onda će biti kasno. Da li želite da Vas Tuzla pamti kao Jasmina odnosno ljudski šljam. Da Selim Bešlagić nije imao m..a u predhodnom ratu ni Jasmina ni Vas nigdje nebi bilo. Ovo je doba da pokažete svoju ljudskost ili da ostanete sa psihopatom Jasminom.