San i java: Inducirani bankrot ili radikalni rebalans tuzlanskog budžeta

Tuzlanska izvršna vlast, otprilike, tretira, još uvijek po razornosti i hroničnim posljedicama, nedefinirani globalni zdravstveni i ekonomski potop, baš kao Haso iz vica kada krajnje samouvjereno pokušava objasniti jaranu Husi kako je uspješan biznismen i vizionar. Naime, samostalno je procijenio svog potentnog avlijskog horoza na milion EURA i naknadno ga „utopio“ super uspješno za dvije komšijske kokoške po cijeni od pola miliona EURA po komadu i tim povodom izdašno časti oduševljenu cijelu kafanu, presretan i očaran svojim umijećem i pameću.

Kontekstualno-koronalno, aktuelni usvojeni budžet Grada Tuzle za 2020. godinu, od famoznih nešto više od 75 miliona javnog novca, upravo je taj paradigmatski, nesretni avlijski Hasin horoz, čija je vrijednost stvarna baš onoliko koliko je sadašnji sveukupni svijet oko nas nalik onom s kraja prošle 2019. godine. U našem Gradu lokalna izvršna vlast, iz potpuno misterioznih i neshvatljivih razloga, simbolički, još uvijek neće da pogleda kroz prozore svojih kancelarija prema grotlu vatre džehenemske stvarnosti slamanja jednog cijelog univerzuma dosadašnjeg načina života i njegovog ostvarivanja, ponaosob i kolektivno. Vrijeme kada se ruše u paramparčad nepredvidljivosti najbliže budućnosti, gotovo cijele moćne, organizirane i mnogoljudne države i društva, i kada su proglašeni otvoreni ratovi za njihov elementarni opstanak protiv presnažnog nevidljivog neprijatelja, tuzlanske gradske birokrate se bave izdavanjem saopštenja, naređenja i virtualnom proizvodnjom neke nove stvarnosti iluzija prijeratne zadimljene Markanove kafane.
Ono na čemu stoji svaki budžet kao javni novac, pa i tuzlanski trezorski, daleko je od neprozirnog dima seoskog bircuza, i primarno je posljedica opšte društvene konvencije javnog interesa o prikupljanju poreza-harača, koji se zovu ovako ili onako, prihodi, izvorni, vlastiti, grantovi, donacije i td. Sve u svemu, taj novac je stvaran i realističan, pošto se uzima od naših plata, potrošnje, dobara, javnih usluga, transakcija i bogapitaj čega sve ne i povjeren je lokalnim vlastima da ga troše po jasnoj proceduri u interesu svih nas, nas koji smo i stvarni njegovi vlasnici i povjerioci.

Ponajprije, zastrašujući je problem suštinskog nerazumijevanja da aktuelni prijekoronski budžet, bilo kojeg iznosa i bilo koje konstrukcije ili projekcije, de facto ne postoji, pošto ne postoji više ništa ekonomski-fiskalno stvarno na što bi se oslonio, niti ima smisla govoriti o njegovoj svrhovitosti, pošto su potrebe stanovništva sve, samo nisu one sa kraja 2019. godine. Izuzev elementarno komunalnih, tj. voda, struja, smeće etc. i vrlo restriktivno administrativno-birokratskih, te održanja kulturne, sportske i druge „društvene nadgradnje u toplom režimu“, gotovo sve drugo bi trebalo da se efektivno pretvori u ratno-socijalni budžet „javnog spasa“ stanovništva, uključujući ekonomski realni sektor i usluge. Sve izvan ovakve, ili slične, koncepcije ravno je veleizdaji javnog interesa, pošto će proizvesti masovne pandemijske smrti, pa i od gladi i neophodne socijalne nebrige prema velikom broju naših sugrađana.

Ako se u sadašnjoj teškoj i kompliciranoj situaciji, napokon, stane čvrsto nogama na zemlju, sasvim će biti glupavo raspravljati o tome da li se neko općinarsko-mastiljarski zamlaćuje „raspodjelom“ fantomskih 75 miliona KM i mudruje o 6.5 miliona smiješnog suficita, te 7 miliona predizbornog kredita i ekstra-dodatnim milionima od indirektnih poreza, od ukupno njih 14 i raspamećivati se sumom od 11 miliona direktnih „gradskih“ poreza, prihodima od „sopstvene djelatnosti“ i javnih preduzeća i ustanova, grantovima „viših nivoa vlasti“ i td. i sl. Naravno, niko se ne bi ni usudio da nas, pa ni generalno, pita da li nam se i sviđa ukupna fiksna cijena „naše gradske vlasti“ od oko 20 miliona KM na godišnjoj razini i sl. i da li je ta budžetska „rashodovna stavka“ značajnija od spašavanja oko 3600 koronski „ubijenih“ tuzlanskih privatnih obrta i hiljada novootpuštenihu naših sugrađana, uz već 17 hiljada nezaposlenih i 25 hiljada penzionera, uglavnom, u krajnjoj socijalnoj bijedi etc.

Konačno, stvar je „jednostavna u svojoj kompleksnosti“, i efektivnost vrlo radikalne socijalno-koronske solidarne redistribucije stvarnog javnog novca u interesu svih, pokazaće čiji je ovo Grad. Ili, možda, da li uopšte i postoji! (Piše: Derviš ČIČKO)