Romi širom svijeta danas slave Đurđevdan (Ederlezi), jedan od najvećih romskih praznika koji označava dolazak proljeća.
U stara vremena na ovaj dan Romi su obilježili prekid zimovanja, pokretali svoje čerge i ponovo kretali na daleki put. Danas je to praznik radosti ispunjen brojnim ritualima koji imaju određenu simboliku.
Ujutro, 6. maja, svi se umivaju vodom. Djeca da budu zdrava “kao drijen”, djevojke da se momci “grabe oko njih”, stariji da budu zdravi, domaćin da mu kuća bude dobro čuvana itd.
Veoma je važno i kupanje na rijeci, prije sunca. Ponekad se u rijeku bacaju vijenci od raznog cvijeća ili se sipa mlijeko. Prije zore također odlaze u prirodu na đurđevdanski uranak. Nakon toga počinje slavlje uz muziku i igru, a za Đurđevdan treba da bude što bogatija trpeza.
U narodu je zastupljeno vjerovanje da će ako je na Đurđevdan vedro biti plodna godina, a da će ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša ljeto biti sušno.
Prema narodnom, običajnom računanju vremena, Đurđevdan je polutar godine: vrijeme se računalo od i do Đurđevdana.
Kuće se kite vrbom i zelenilom. Pletu se vijenci od bilja i lijeskovog pruća koji se bacaju na kućni krov ili zadenu za kapiju i stajska vrata.
Mnogi do ovog proljetnog praznika ne jedu ovčije mleko i janjeće meso, a do Đurđevdana ne spavaju u prirodi. Pored toga, mnogi ne muzu koze i ovce do tog dana i na Đurđevdan prvi put pomuzu svu sitnu stoku i prave sir, čija se prva grudva nosi svešteniku da je blagoslovi.
Ako je na Đurđevdan vedro, vjeruje se, bit će rodna godina. Ako tada i sutradan pada kiša, ljeto će biti sušno. Pada li kiša na treći dan, dakle na dan svetoga Marka, ljeto će biti kišovito.
Đurđevdan je hrišćanski i narodni praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kalendaru), čime se obilježava uspomena na Svetog Đorđa. Proslavljaju ga i katolici i pravoslavci 23. aprila, svako po svom kalendaru, kao Dan Svetog Georgija.