(Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
Nimalo spektakularno niti neubičajeno ne zvuči činjenica da je građanin Jorge Mario Bergoglio, rođen u gradu “dobrog zraka”, diplomant hemijskog inženjerstva i običan južnoamerički tinejdžer, oduvijek strastveno, altruistički bio zaljubljen u svoju zemlju i sve ljude ovog svijeta. Inače, dobar je kuhar, plivač i ljubitelj grčke klasike, opere, Šekspira i Dostojevskog.
Nenadano, svijet je u martu 2013.g. nakon tradicionalne objave “Habemus Papam”, saznao da je novi papa, izuzetno vitalni sedamdesetšestogodišnji argentinski kardinal Bergoglio. Bilo je jasno da je taj izbor, pored činjenice da je to prvi papa sa latinoameričkog dijela kontinenta, donio mnogo više od neuobičajenog u jednu srednjevjekovno organiziranu ustanovu, kao što je Katolička crkva u Vatikanu. Iza njega je ostalo upečatljivo i dragocjeno iskustvo dvadesetdvogodišnjaka kroz šegrtovanje u novicijatu Družbe Isusove, studiji filozofije, psihologije i teologije, kao i definitivno svećeničko zaređenje u tridesetrećoj godini života.
Sve ostalo je urbana legenda o “kardinalu siromašnih” Buenos Airesa, koji je biskupske luksuzne vile zamijenio iznajmljenim stanom, vozeći se javnim prijevozom sa drvenim ili željeznim križem na prsima, kao i većina njegove pastve. Iz tih i puno drugih razloga, bilo je logično njegovo inauguralno, do tada nezamislivo, neutralno “buonasera-dobro veče” okupljenim novinarima, među kojima je bilo i dosta ne-katolika, što je i definitivno opredijelilo pontifikat pape Franciscusa evidentno reformatorskim. Otvoreno i direktno iskazivanje vrlo kritičkog mišljenja i u široj javnosti o uzrocima nepravedno raširenog siromaštva u svjetskom kapitalizmu i neoliberaalizmu, samo je doprinijelo izuzetnosti njegove lične autentičnosti i moralnog autoriteta.
(Papa Franjo u Sarajevu, 2015. godine – Foto: DA)
To je čovjek, koji je nedavno došao u pohode našoj domovini i Sarajevu, ali po važećem katoličkom kanonu, i Božji namjesnik sa istom takvom dodijeljenom jurisdikcijom na zemlji, čija istinitost izgovorenoga i učinjenoga je neprikosnovena. Sve ono što je “savjetodavno” izgovorio i kako se ophodio, spram masovno okupljenih prilikom svoje jednodnevne posjete Šeheru, bilo je spontano, jednostavno i svima razumljivo. Govorio je o ljubavi, slozi, praštanju, zajedničkom životu bez podjela, svih naroda i ljudi različih vjeroispovijesti, “bratskom zajedništvu” i sve je pomalo ličilo na vokabular znamenitog
“Jože von Kumrovec”.
To svakako nije bilo dobrodošlo za uši domaćih političara, čije su životne karijere i opstojnost izgrađene na dijametralno suprotnim premisama, tj. insistiranju na podjelama, različitostima, sukobima, nerazumijevanju i homofobijama. Neke desničarske protuhe i probisvijeti od novinara i publicista, čak su se usudili da elementarno ospore i autoritet Svetog oca, prigovarajući mu da je “neupućen” u političku situaciju u našoj zemlji i jedva čekajući da mu “vide leđa”. Tu ne treba zanemariti identičan stav “vidjelica i vidioca” Gospe međugorske “po narudžbi”, kao i njihovih ideoloških interesno-lobističkih promotora.
U tom kontekstu, svakako da će ostati na vidnom mjestu u analima političke gluposti i oholosti, ciničan, gotovo posprdan komentar velikog konstitutivnog i legitimnog Hrvata i katolika D. Čovića u vezi sa “Ford focusom” pape Franciscusa. Dotični je u formi banalne pošalice pojašnjavao da je vrsta pomenutog transportnog sredstva Božjeg namjesnika na zemlji “valjda neka poruka”, a da je lično on D.Č. “došao Audijem 8”.
Njegova poremećena logika ustanovljene domaće tajkunske univerzalne hijerarhije, bogohulno i neporecivo nam sugerira njegovu sopstvenu supremaciju nad papom, (auto)inkarnirajući se na taj način u samoga Boga. Uostalom, to nimalo nije neočekivano niti začuđujuće, kada je jasno da je vjerovatno jedan od naših gotovo nerješivih društvenih problema, postojanje na desetine malih i velikih političkih bogova, koji već predugo uništavaju naše ovozemaljske sudbine i živote, bez blagoslova Svevišnjeg. Svakako da je toga bio svjestan i Njegov namjesnik na zemlji dolazeći u Sarajevo.
Dobro je imati takvog istomšljenika na svojoj strani. (Piše: Derviš ČIČKO, TuzlaLIVE.ba, 5. jun 2015. godine)