Dok se oluja Bajron približava Pojasu Gaze, strah raste među stanovnicima koji već dvije godine pokušavaju preživjeti rat, neprekidno bombardiranje, glad i potpuno razoren svakodnevni život. U golemim kampovima za raseljene, improvizirani šatori nagurani su na ruševinama, neuređenim parcelama i ostacima nekadašnjih naselja – mjestima koja sada jedva pružaju minimalnu zaštitu od nadolazećeg nevremena.
Za oko 1,5 milion ljudi koji noće ispod pocijepanih cerada i plastičnih folija, oluja ne znači samo loše vrijeme, već još jednu prijetnju u nizu onih koje već godinama ugrožavaju njihov opstanak.
Kiša, vjetar i poplave na horizontu
Meteorolozi danima upozoravaju da će jake padavine i snažni vjetrovi pogoditi Gazu danas, sutra i tokom vikenda, uz mogućnost bujičnih poplava i velikih oštećenja. Međutim, Gaza ovu oluju dočekuje praktično nespremna – bez funkcionalne infrastrukture, bez adekvatnih skloništa i bez ispravnog kanalizacionog sistema.
Umjesto čvrstih zidova, zaštitu čine šatori koje drže komadi zahrđalog metala i improvizirane drvene grede. Staze kroz kampove pretvaraju se u blatnjave potoke već nakon prve kiše, a porodice koje žive na nižim dijelovima terena strahuju da će im se voda ponovo sliti u šatore.
“Samo držimo motke da sve ne padne”
U brojnim kampovima, šatori su već sada klimavi i deformirani pod teretom ranijih padavina. Neki se vidljivo uvijaju, dok drugi posrću pod svaki jači dašak vjetra.
„Kad duhne, svi se skupimo i pridržavamo motke da šator ne odleti“, kaže Hani Ziara, raseljeni otac iz zapadne Gaze kojem je dom uništen. Nakon sinoćnje kiše, voda je prodrla u njihov šator, a njegova djeca su satima bila na hladnoći.
Slično govori i Mervit, majka petoro djece smještena blizu luke Gaza:
„Naš šator je poplavio, a ono malo što smo imali – otplovilo je s vodom. Kako da se pripremimo kad nemamo šta čuvati?“
Nedostatak hrane i vode umanjuje svaku mogućnost pripreme
Za mnoge porodice, priprema zaliha hrane ili vode za dane pred oluju gotovo je nedostižan cilj. Vode je malo i često danima nedovoljno čak i za osnovne potrebe, dok se humanitarne podjele hrane održavaju neredovno i u skromnim količinama koje traju tek nekoliko dana.
Topli obroci, drva za loženje, suhe namirnice – sve je to luksuz. U takvim uslovima, čak i osnovne preporuke za pripremu za nevrijeme ostaju izvan dosega.
Solidarnost kao jedina pouzdana zaštita
Iako su resursi iscrpljeni, međusobna pomoć ostaje ključni način preživljavanja. Komšije zajedno učvršćuju šatore, skupljaju ostatke metala i drva iz ruševina, dijele hranu i brinu o najranjivijima.
Kako se oluja približava, volonteri obilaze kampove, pomažući porodicama da podignu ležajeve s mokrog tla, zakrpe rupe na šatorskim krovovima i iskopaju nove drenažne kanale. Oni koji žive na posebno rizičnim lokacijama pokušavaju se premjestiti par metara dalje – ponekad je i to razlika između suhoga i poplavljenog šatora.
„Iscrpljeni smo“
Pored fizičkih opasnosti, psihološki teret je sve veći. Ljudi u kampovima govore o osjećaju iscrpljenosti, kao da su pritisnuti između zemlje koja se pretvara u blato i neba iz kojeg stižu kiša, hladnoća i strah.
„Uništeni su nam šatori, iscrpljeni smo“, kaže Wissam Naser. „Svaki dan nova nevolja: glad, hladnoća, bolesti… sada i oluja.“
Čekanje bez alternative
Dok se tamni oblaci gomilaju nad obalom, porodice rade ono malo što mogu: opterećuju šatore vrećama pijeska, pokušavaju učvrstiti zidove kamenjem i guraju dječija ćebad u najzaštićeniji ugao šatora, nadajući se da će konstrukcija izdržati.
Ali, za većinu – plana nema. Samo čekanje.
Oluja će za raseljene u Gazi biti više od još jedne teške noći. Biće to podsjetnik na krhkost njihovog života, na činjenicu da opstanak ovdje ne zavisi od pripreme, već od čiste izdržljivosti.