Kada sam počeo igrati šah, nisam čuo priče, niti sam se lično uvjerio, o tome da šahisti prije partije i za vrijeme turnira rade neke” neobične” stvari koje im “pomažu” da postignu (u najmanju ruku) dobar rezultat.
Prvi takav slučaj čuo sam od velemajstora dr. Petra Trifunovića, u ljeto 1973. godine, kada mi je pričao о velemajstoru којi је nа тurniru na Bledu 15 dana jeo za ručak јаја sa šunkom, jer mu je turnir dobro “krenuo” pa nije htio da mijenja jelovnik!
Prvi “priznat” slučaj koji sam otkrio, dogodio se 1984. godine tokom prvenstva Tuzlanskog šahovskog kluba, koje je održano u tadašnjem domu JNA (danas je na tom mjestu nova zgrada suda).
Sretni put Osmana Paloša
Krenuo sam na partiju iz stana mojih roditelja i u Ulici Oktobarske revolucije (danas Aleja Alije Izetbegovića) i kod pošte sreo Osmana Paloša, koji je dolazio iz pravca Bulevara i koji je takođe krenuo na partiju. Pozdravio sam ga i iznenadio se jer mi je nekako suzdržano odgovorio, te sam dobio utisak da mu nije drago što me vidi.
Nastavili smo put i on reče da želi da skrene na stazu uz Jalu što sam prihvatio očekujući da ćemo doći do mosta, a onda desno do Doma. Međutim, prije mosta rekao je da skrenemo među zgrade preko puta Doma, pa smo otišli do ulaza jedne zgrade p druge da bi na moje čuđenje nevoljko rekao da mu je to “sretan put”, jer dobro stoji na turniru, pa zato ne idemo uobičajenim putevima!
Naravno da sam o ovom “potezu”upoznao ostale kolege što je izazivalo i dosta smijeha, ali na kraju Osman je pobijedio na turniru i osvojio prestižnu titulu prvaka TŠK-a za 1984! Ko se zadnji smije, najslađe se smije!
Havajka Elvisa Prislija
Prije nego opišem slijedeći, moj slučaj, napraviću uvod. Moja supruga Snježana i ja smo jako voljeli da slušamo Elvisa Prislija. (Jednom mi je tata rekao da je naša štampa zabilježila kada je Elvis pedesetih služio vojsku u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj). Sjećam se da su se tih osamdesetih na televiziji prikazivali njegovi filmovi u kojima smo mi uživali, naročito jedan sa Havaja, pa smo komentarisali čuvene havajske košulje.
Spomenuo sam mami da smo to gledali. Poslije nekoliko dana javlja mi se mama, kaže da je bila na Kojšinu i kupila “restlove” i da dođem da mi uzme mjere za havajsku košulju. Sjećam se da je bila tako šarena (supruga je rekla da izgledam kao papagaj, što kao dobra snaha nije rekla svekrvi), ali od pamuka i jako udobna.
U septembru 1985 doputovali smo (ekipa Tuzlanskog Šahovskog Kluba) u Pulu na takmičenje Druge Savezne Lige – Zapad. U prvom kolu smo se sastali sa ekipom Kvarnera iz Rijeke. Igrao sam na drugoj tabli i potpuno neočekivano pobijedio tada internacionalnog majstora i omladinskog prvaka svijeta 1981. godine, Ognjena Cvitana! Na sebi sam imao maminu havajsku košulju.
Košulja ostala u sobi – poraz protiv Bukala
Sljedeće kolo ponovo havajska košulja i pobjeda! Sjećam se imao sam 6,5 iz 7 i pred sljedeće kolo sa suprugom sam popio uobičajenu kafu, obukao havajku, a ona se zabavila oko kćerke. Rekoh “idem” kad na vratima ona reče da stanem. Priđe uhvati me za košulju i reče: “Zar ti nisi juče nosio tu košulju?” I prije nego što odgovorih sa izrazom užasa na licu reče: “Pa ti uopšte nisi mijenjao košulju!”
Pokušao sam da objasnim, ali ona reče da neće da sluša gluposti i havajka je ostala u sobi. Dolazim na partiju, a Šahbaz Nurkić, koji je sjedio do mene na trećoj tabli, vrti glavom…Imao sam bijele figure protiv iskusnog internacionalca Vladimira Bukala. Igrala se Francuska odbrana, nekorektno sam žrtvovao dva pješaka i izgubio. Odmah po završetku prilazi Nurkić i razočarano kaže: “Znao sam da ćeš izgubiti. Zašto si promijenio košulju?”
Otišao sam u sobu i saopštio supruzi da sam izgubio. Slijedeći dan demonstrativno “vraćam” havajku a ona kaže: “Čista je, mogao si mi reći da je perem svaki dan“. Dobio sam zadnje dvije partije tako da je konačan rezultat bio 8,5 iz 10! (Kao i Nurkićev!).
Sa velikom tugom gledam imena tadašnjih putnika iz Pule koji su nas prerano napustili: Osman Paloš, Šahbaz Nurkić, Mustafa Sprečić, Hamza Mujić, Božidar Vasiljević, Nedžad Jakubović, moja kćerka Marina, moja supruga Snježana…
Ostaje sjećanje na ljubav, druženje, na borbenu šahovsku ekipu iz Tuzle, a i na simpatične luckaste “poteze”van šahovske table. (Napisao i na FB objavio: Rade Milovanović, internacionalni šahovski majstor, SAD)
Divan čovjek I komsija iz Oktobarske 42.
Dragi Rade, uvijek sam se divio, kako si na suptilan, profinjen nacin tretirao sahovske pozicije. Tako si nam ispricao i predivnu pricu o sahovskim sujevjerju. Tanano, njezno, da dusa zamire! Vjerujem, da bi poslije saha, pisanje moglo biti tvoj slijedeci veliki izazov!
Jugoslovenska šahovska „imperija“ raspala se prije nego se u turbulentnim previranjima 90-tih raspala Titova državno-politička tvorevina.
U vrijeme „strašnih“ igrača SSSR-a, koji je iznjedrio čak osam svjetskih prvaka, jugoslovenski šahisti uz Mađare su na ogromnom svjetskom šahovskom prostoru važili za drugu – treću velesilu. Podsjetimo, to je vrijeme Svetozara Gligorića, najboljeg jugoslovenskog igrača svih vremena, koji je važio i za najboljeg igrača svijeta van Sovjetskog Saveza, koji se tri puta kandidirao za mečeve kandidata u ciklusu prvenstava svijeta, bio član zlatne olimpijske generacije u Dubrovniku 1950. godine.
Jugoslavija je na šahovskim olimpijadama, pored dubrovačkog zlata, osvojila još šest srebrenih i pet bronzanih odličja, šahisti su bili sportska „božanstva“. Bivša Titova država dala je i četiri svjetska omladinska šampiona . Osim Gligorića (umro je 2012. godine u 90. godini) jugoslovenski šah proslavili su brojni šahovski umjetnici od „Triglava do Đevđelije“ Vasja Pirc, Petar Trifunović, Borislav Ivkov, Ljubomir Ljubojević, Aleksandar Matanović, Draško Velimirović, Milan Matulović, Bruno Parma, Bojan Kurajica, Ognjen Cvitan, Krunoslav Hulak, Ivan Nemet, Predrag Nikolić, Slavoljub Marjanović, Božidar Ivanović, Ivan Sokolov, Zdenko Kožul…
Šahisti postsovjetskih država
I naš sagovornik, 78-godišnji banjalučki velemajstor Milan Vukić, šahovski vuk i sudionik tih „slavnih“ dana jugoslovenskog šaha, četvorostruki prvak države, dvostruki prvak Jugoslavije u ubrzanom tempu i pobjednik mnogih domaćih i međunarodnih turnira. Igrao je protiv svjetskih prvaka Talja, Karpova, Spaskog, odigrao tri meča Jugoslavija –SSSR, u Odesi, Jerevanu i Tesliću, za jugoslovensku reprezentaciju je odigrao 96 mečeva.
Sarajevo nekadašnji šahovski centar
Šahovski klub Sarajevo je bio stalni član Prve šahovske lige Jugoslavije. Najveći klupski uspjeh u bivšoj Jugoslaviji šahovski klub Sarajevo je postigao osvajanjem Kupa Maršala Tita 1960. godine kada je nastupilo oko 8.800 timova.
Glavni grad BiH upisan je na šahovsku svjetsku mapu 1957.godine kada je organiziran prvi međunarodni turnir. Sarajevski turnir ušao je u kalendar FIDE i u gradu na Miljacki dolazile su sve šahovske svjetske veličine toga vremena Talj, Korčnoj, Štajn, Ulman, Benke, Bern, Pachman, Kavalek, Lejn, Tringov, Forintoš, Hort, Honfi, Lutikov, Antošin, Braun, Kotov… kao i najbolji domaći igrači Gligorić, Matulović, Ivkov, Udovčić, Damjanović, Parma, Ćirić, Vukić, Kurajica, Planinc…
On je jedan od rijetkih šahovskih „pasdarana“ bivše države, aktivan u igri na 64 polja i danas. Kroz šalu kaže kako je pobjeđivao u svim novonastalim državama. Mirno i staloženo, kao što na isti način skoro 60 godina vuče šahovske poteze, Vukić tom svojom prirodnom osobinom i navikom usavršenom za šahovskom pločom uspješno skriva „dramu“ o jednom neprevaziđenom vremenu jugoslovenske šahovske bajke kada je ova igra bila popularna i priznata kao i nogomet.
Priča ne može pobjeći, prošlost je betonirana staza uspomena, pamćenje služi. Vukić obrazlaže prvu rečenicu iz teksta.
„Ključni je bio raspad Sovjetskog Saveza čiji su igrači bili neprikosnoveni. Kada se Sovjetski Savez raspao njegovi igrači su dobili mogućnost da dođu na Zapad. Oni su naučili evropske igrače, pojačali njihove klubove i njihove reprezentacije. Do tada su na turnire dolazili samo elitni sovjetski igrači, a nakon raspada na Zapad su pohrlili mnogi, tzv. drugi šahovski ešalon koji je bio takođe vrhunske klase. Ti igrači su preplavili evropski kontinent“, priča Vukić.
Šahisti dobijali stanove
Naglašava veoma bitnu činjenicu – prije disolucije Sovjetskog Saveza 1991. godine bila je samo jedna sovjetska reprezentacija,a nakon raspada bilo je najmanje 12 snažnih reprezentacija novih postsovjetskih država.
„Osim Ruske Federacije, imali ste i jednu Armeniju, Azerbejdžan, Gruziju, Uzbekistan, Ukrajinu …Svi jaki, prejaki, i odjednom se svi čude kako to da Jugoslavija umjesto druga- treća, završi na 14.-15. mjestu. A objašnjenje je prosto“, nastavlja velemajstor Vukić.
Napomena o autorskim pravima
Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Podsjeća na strahovitu konkurenciju u SSSR-u gdje su prvaci države bili svjetski prvaci čak njih osam u više navrata Aljehin, Botvinik, Talj, Petrosjan, Smislov, Spaski, Karpov, Kasparov i četiri finalista svjetskih prvenstava. Status vrhunskih sovjetskih šahista bio je u rangu generala, imali su ogromne povlastice i savršen život.
Sovjetska šahovska paradigma bila je u godinama hladnog rata kada je Jugoslavija pobjegla iz čvrstog zagrljaja Josipa Visarionoviča pa sve do 1991.godine, preslikana i u „državi bravara“. Odnos prema šahu i velemajstorima bio je motivirajući za razvoj ove savršene igre-sporta.
„To ja zovem društvena podrška, a ona je bila je fantastična u to vrijeme. Sredstva informiranja, prije svega štampa, imala su stalne šahovske rubrike npr. beogradska ‘Politika’ koju je uređivao Vladimir Sokolov, u Zagrebu je izlazio ‘Šahovski glasnik'… Velemajstori su bili ‘svete krave’, odnos u gradovima gdje su živjeli veliki igrači bio je izvrstan. Ja sam u Banjoj Luci dobio trosobni stan u centru, koji ne bih sada dobio da sam prvak svijeta. Tada samo dobili stan i ja i Enver Bukić (umro je u Ljubljani prije tri godine u 80.godini). Gligorić je u Beogradu dobio dupleks kuću sa nekim generalom, a tako i ostali vrhunski igrači širom države. Turnira sa jakim nagradnim fondovima bilo je na sve strane, u gradove smo dolazili kao heroji, umjetnici i cijenjene ličnosti“, podsjeća banjalučki velemajstor.
Kad Stane Dolanc ‘vuče potez’
U to vrijeme četiri jugoslovenska šahista Bora Ivkov, Bruno Parma, Bojan Kurajica i Ognjen Cvitan postali su omladinski prvaci svijeta. Godine 1974. zbog odbijanja ultimatuma 18 šahista koji su igrali državno prvenstvo u Poreču koji ima je nepravedno nametnuo Šahovski savez Jugoslavije i poništio prvenstvo kako bi favorizirao neke starije velemajstore, nakon dva mjeseca „sukob“ se okončao tako što je u korist šahista „presudio“ lično Stane Dolanc, jedan od najbližih Titovih suradnika i najuticajnijih ljudi jugoslovenske politike.
Koliko je Jugoslavija odskakala od tadašnjih evropskih država u razvoju šaha govori podatak da u vrijeme kada je Banja Luka, tada treći šahovski centar, imala dva velemajstora, Francuska nije imala nijednog. A Francuska je domovina jednog Philidora po kojem se zove šahovska odbrana i Legala po kome se naziva jedan šahovski mat, La Bourdonnaisa, Deschapellesa.
Danas Francuska ima barem 50 velemajstora, a Banja Luka i dalje ima samo Milana Vukića.
Vukić je završio Pravni fakultet u Sarajevu sa prosjekom od 9,40 ali tada mu se, kako kaže, više isplatilo da igra šah.
„Danas bih se radije bavio pravom da sam mlađi i ne bih bio velemajstor. To je najbolja ilustracija onog jugoslovenskog šahovskog vremena i ovog današnjeg gdje je šah na marginama društva“, priča.
Vukić pominje tadašnju jugoslovensku scenu i tumači igru, šahovske karaktere i rezultate. Po njemu vrhunski igrač toga vremena bio je Ljubomir Ljubojević koji je relativno rano završio karijeru i otišao u Španiju odakle mu je supruga. Naprosto je, kaže, „nestao“ prije 20 godina.
Teorija i taktika
„Ljubojević je poput Danca Benta Larsena bio igrač beskompromisnog stila i oni naprosto ne mogu da se dugo održe. Strahovito se iscrpljuju, igraju partije ‘na ivici noža’. Ljuba se naglo povukao, dok je jedan Svetozar Gligorić koji je živio 90 godina igrao maltene do kraja života. Igrao samo protiv obojice. Razlika između Glige i Ljube je u tome što je Gligorić ima naučni pristup šahu, a Ljubojević je bio više improvizator. Da je Ljubojević imao Gligorićev pristup šahu mislim da bi bio najbolji jugoslovenski igrač svih vremena. Improvizatora je bilo manje i tada,a sada ih nema nikako, jer su računari napravili dobre i loše stvari za šah. Dobre, jer imate ogroman broj informacija ,a loše, što to više niste vi, nego vi i računar. Vi igrate sa nekim koji ima pomoć računara. To grafički izgleda kao atletičar kome stavite motor na noge i koji ima bolji motor, taj pobjeđuje“, kaže Vukić.
Banja Luka, Viktor Strašni i Gari Kasparov
Prvi banjalučki turnir igrao se 1974.godine, međunarodni, a Milan Vukić je osvojio prvo mjesto i prvi velemajstorski bal.
Kasnije, svjetski prvak Gari Kasparov je igrao u Banjoj Luci 1979. godine sa 16 godina.Tada je u Jugoslaviji bilo nekoliko jakih međunarodnih turnira Bugojno, jak ženski turnir u Jajcu, Sarajevo,Tuzla, Zenica…
„Tada smo u Banju Luku prvo pozvali Viktora Korčnoja po nadimku Strašni, koji je već bio emigrirao iz Sovjetskog Saveza i bio čuven po tri meča za svjetsku titulu protiv Anatolija Karpova. Ali Sovjeti su tada dali ultimatum – neće doći ako igra Korčnoj. Napravili smo presedan i otkazali gostovanje Korčnoju, a Sovjeti su nam poslali tadašnjeg prvaka svijeta Tigrana Petrosjana i mladog Kasparova koji je te 1979. godine pobijedio u Banjoj Luci. Banja Luka mu je bila odskočna daska“, prisjeća se Vukić.
U to šahovsko beskompjutersko vrijeme teorija se učila iz knjiga u kojima su varijante bile razrađene do 10-15 poteza. Danas su razrađene varijante do 60. poteza i dalje. To je skoro nemoguće pratiti, smatra šahovski veteran. Ističe kako je za njega sreća, jer se šaha ne odriče ni na kraju osme decenije, a zdrav je, što psihofizički kvaliteti i talenat čine 50 posto uspjeha.
„Iako mladi igrači misle da je teorija sve, ona je, po meni, svega 30 posto uspjeha, a ostalio čine taktički pristup, turnirska taktika kad igraš sa crnim ili bijelim figurama, taktika prema protivniku“, kaže Vukić.
Njegova generacija uglavnom više ne igra. Vlado Kovačevič iz Zagreba ne igra, Draško Velimirović, prvak Jugoslavije 1970. i 1975. je umro prije šest godina, Milan Matulović godinu prije njega. Prije 12 godina u Ljubljani je umro šahovski olimpijac velemajstor Albin Planinc. Dušan Rajković, jugoslovenski prvak iz 1983. godine živi u Smederovskoj Palanci i ponegdje igra, Bora Ivkov, 87-godišnjak, penzionirao se od aktivnog šaha prije sedam godina, Riječanina Ognjena Cvitana se može sresti na ponekom turniru, Josip Rukavina više ne igra, Ivan Nemet, šampion Jugoslavije 1979.godine i prvi riječki velemajstor umro je 2007. godine.
Generacija koja nestaje
Zagrebački intermajstor Mario Bertok, suprug glumice Semke Sokolović, tragično je stradao 2008. utopivši se u Jarunu. Bruno Parma je davno prestao da igra, živi u Ljubljani. Bojan Kurajica je živio u Sarajevu, ali je prije dvije godine prodao stan i sada boravi u Španiji. Ivan Sokolov, prvak Jugoslavije 1988. godine je u Holandiji. Nikolić, šampion bivše Juge 1984. je u Holandiji, ali i u Sarajevu.
Nekadašnji prvak Jugoslavije Crnogorac Božidar Ivanović iz 1973. i 1981. godine i bivši ministar sporta u Vladi Crne Gore više aktivno ne igra.
Milan Vukić posljednjih pola godine ne igra šah jer je pandemija korona virusa potpuno blokirala i ovu igru. Da je drugačije januaru bi već odigrao brzopotezni turnir u Zagrebu, a onda bi u Čaglinu 30 km sjeverno od Slavonskog Broda prema Našicama u jednom šumi na poljoprivrednom šumskom dobru igrao „cuger“ sa sedam hrvatskih velemajstora. Ili bilo gdje gdje ga pozovu.
Milan Vukić je šahu dao život, a šah mu je omogućio da obiđe cijeli svijet i sredi ključne egzistencijalne stvari. U šahu kao načinu života ostaje „do posljednjeg daha“ kao i njegova jugoslovenska generaciji koja neumitno nestaje. Šah je danas na marginama u svim državama koje su nastale disolucijom Jugoslavije. Ne može poslužiti,kao nekada, za podizanje rejtinga političara,ali može barem u kuriozitetnim slučajevima usmjeriti okončanu šahovsku karijeru.
Tako je najbolja srbijanska šahistkinja Alisa Marić, doktor ekonomskih nauka, prije osam godina imenovana za ministricu sporta u Vladi Srbije ispred Srpske napredne stranke. Slučajnost? Možda i ne – Aleksandar Vučić je šahovska generacija Alise Marić i bivši pionirski prvak Beograda.
Izvor: Al Jazeera