Dočekasmo još jedan 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Po logici stvari, danas bismo svi trebali biti u prazničnom raspoloženju. Ako neko zamišlja prazničnu idilu, ona bi otprilike izgledala ovako; zgrade, trgovi i ulice okićeni zastavama, neradni je dan, a mi smo već odlučili gdje ćemo i kako slaviti…..I mirna Bosna.
Da, danas obilježavamo Dan nezavisnosti naše države, ali ne baš u svim njenim dijelovima i ne baš onako kako to priliči jednom takvom prazniku, pa čak i tamo gdje je to i oficijelno praznik. Zbog nama dobro poznatih prilika, nažalost, Bosna još uvijek nije mirna. Možda zbog geopolitičkih prilika neće još zadugo takvom biti, ali ipak može biti spokojna. Uvijek će se naći neki Husein kapetan Gradaščević, Bogić Bogićević i Josip Pejaković koji će se pobrinuti da Bosne ima i da je uvijek bude. Vječita borba za postojanje je možda njen usud, a isto tako i vječiti izvor snage, istrajnosti i prkosa.
Današnji dan, za jedne je dan ponosa, dok za neke druge tek običan dan. Ipak, koliko god ima nečeg što nas razdvaja, još ima više onog što nas zbližava. Pa tako razumijemo se kada pričamo, imamo slične kulture i običaje, izmiješani smo u svemu, od mjesta življenja pa do prijateljskih i rodbinskih veza. Sve navedeno moramo nastaviti da njegujemo i čuvamo, osim jedne stvari koja nas već dugo, a i sve buduće generacije će „zaviti u crno“. To čime smo danas najsnažnije vezani, nažalost, na to ne možemo baš biti ponositi. Svi nekako, svako u svom „toru“, dobrovoljno pristadosmo biti taocima kriminala i korupcije, tako da slobodno možemo ustvrditi da smo kolektivno oboljeli od Stockholmskog sindroma. Emocionalno se vezasmo za svoje vlastodršce, pa im godinama poklanjamo povjerenje, a oni nam i „crno ispod nokata“ uzeše.
Ipak, od činjenice da i pored „torova“ opet živimo u istoj državi Bosni i Hercegovini ne mogu pobjeći čak i najgorljiviji njeni negatori, i na radost mnogih živjet ćemo sigurno još dugo zajedno. Stoga, ta nas činjenica obavezuje i važno je da shvatimo svu razornu moć kriminala i korupcije kao najopasnijih pojava koje nas sve zajedno uništavaju. Zakažemo li u odgovoru na ovu pošast postaviće se jednog dana pitanje smisla postojanja države bez stanovništva. Žalosno je što se s jedne strane kriminal štiti deklarativnim patriotizmom, pa i državotvornošću, dok se s druge strane štiti cikličnim pričama o secesijama u formi bajki i iluzija.
Gramzivost porodi dvije nespojive stvari, koje ne idu zajedno kao ulje i voda, a to su državotvornost i kriminal. Čak se i državotvornost krade, tako samo jedna stranka sebi pripisuje državotvornost. Takvim narativom dobismo i državotvorni kriminal, privilegovan zaštitom od same države, koji nažalost, svakodnevno uzima svoj danak kako u novcu tako i u „krvi“. Posebno ovaj danak u krvi je poguban. Do sada se nekoliko stotina hiljada građana iselilo, a oko 85.000 njih se trajno odreklo bosansko-hercegovačkog državljanstva i zauvijek je napustilo svoje ognjište.
Nekako ne ide baš ruku pod ruku da neko istovremeno može da stvara i krade državu. U bosanski lonac, koji zbog svog usuda mora stalno da se krčka, ide još sastojaka i začina da bi se zadovoljili tuđi apetiti. Zarad neutaživih apetita s obje strane, kako Drine tako i Une, imamo nešto nepoznato u praksi. Da se neko dobrovoljno odrekne od kreiranja vlastite budućnosti u vlastitoj državi, a u korist drugog i iz druge države, pa to samo ima kod nas! Pretvaranje autohtonog naroda u nečiju dijasporu nije ništa drugo do čin dobrovoljne samodestrukcije. A za prikrivanje kriminala i korupcije odlično dođu iracionalni strahovi.
Ako strahove ne savladamo i shvatimo da su kriminal i korupcija jedine opasnosti i najveća prijetnja po opstanak svih nas, onda su nam džaba praznici, slavili ih ili ignorisali, svejedno je. Svijest o državi, njenim praznicima i simbolima su samo prvi korak u iskazivanju spremnosti i opredjeljenja za izgradnju države sa svim njenim vrijednosti koji će je činiti uređenom i humanom. Put je dug i težak, i zato što prije krenemo prije ćemo stići do cilja.
Svim građanima Bosne i Hercegovine sretan 1. mart – Dan nezavisnosti. (Izudin Maleškić)
Nema nade dok ti imaš od države maksimalnu penziju,a mi obični radnici i smrtnici četvrtinu nje (500).Nije te još stid ići nam na vrata po pare koje tališ sa svojom ekipom!