Samo u takvoj zemlji predsjednik može biti neko ko Bosnu i Hercegovinu doživljava kao prisilno i privremeno boravište za Srbe, neko koga najveći dio građana koje predstavlja u svijetu, otvoreno nazivaju ,,državnim neprijateljem br. 1“, neko ko za fudbalsku reprezentaciju BiH navija isključivo kad igra protiv Turske, neko ko poriče da je u identitetskom smislu Bosanac ili bosanski Srbin, već je, kaže, samo Srbin i neko ko ne krije da se u Sarajevu osjeća ,,kao krme u Teheranu“.
Dejtonski sporazum jeste prekinuo rat u kome je stradalo skoro sto hiljada ljudi (64.000 Bošnjaka, 24.900 Srba, 7.700 Hrvata i oko 500 ,,ostalih“), ali nije od Bosne i Hercegovine napravio funkcionalnu državu: štaviše, ostvario je i zacementirao ratne ciljeve sve tri strane, a ovu malu zemlju uveo u kontinuiranu agoniju.
Zato je Bosna zemlja koja još uvijek nije izašla iz poslijeratnog vremena, zemlja posvađana sa samom sobom, zemlja koju je Makron proglasio za tempiranu bombu.
Zato je Bosna zemlja u kojoj su šanse da se slomi dominacija nacionalističkih partija Srba, Bošnjaka i Hrvata – nikakve!
Zato je Bosna zemlja sa četiri predsjednika, zemlja sa četrnaest vlada, zemlja sa 173 ministra.
Samo u takvoj zemlji predsjednik može biti neko ko Bosnu i Hercegovinu doživljava kao prisilno i privremeno boravište za Srbe; neko koga najveći dio građana koje predstavlja u svijetu, otvoreno nazivaju ,,državnim neprijateljem br. 1“; neko ko za fudbalsku reprezentaciju BiH navija isključivo kad igraju protiv Turske; neko ko poriče da je u identitetskom smislu Bosanac ili bosanski Srbin, već je, kaže, samo Srbin i neko ko ne krije da se u Sarajevu oseća ,,kao krme u Teheranu“.
LAKTAŠ IZ LAKTAŠA
Milorad Dodik je rođen 12. marta 1959. godine u Laktašima. Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici: na imanju od 70 dunuma (dunum = 1.000 kvadratnih metara) proizvodili su, uglavnom, krompir i živjeli skromno.
U Laktašima je završio osnovnu školu, a u Banjoj Luci je 1978. godine završio srednju poljoprivrednu. Školovao se za mesara.
Iako je dugo igrao košarku (u klubu „Potkozarje“) na pobjedničko postolje prvi put se popeo kad je pobijedio na lokalnom takmičenju u oranju traktorom. Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine.
Njegov meteorski uspon ka političkom vrhu započeo je tri godine kasnije, izborom za presjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši: tad je od gradića sa tridesetak hiljada stanovnika, zahvaljujući poreskim olakšicama i potenciranju malih i srednjih preduzetnika, napravio republički preduzetnički centar.
Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran je u Parlament BiH. Kad su izbili sukobi, sa ostalim srpskim parlamentarcima napustio je bosanskohercegovačku skupštinu i do kraja rata djelovao kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.
Iako je bio pripadnik Vojske RS, koliko god se time hvalisao, Dodik nikad nije vidio front: njega su generali Momir Talić i Boško Kelečević rasporedili u jedinicu Vojne policije, stacioniranu na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali Dodika čak ni tamo niko nikad nije vidio.
Kad je 1994. godine, na prostor koji je kontrolisala Republika Srpska, upala diverzantska jedinica iz Hrvatske i ubila 14 Srba, Dodik je, po sopstvenom svjedočenju, ,,neke pripadnike muslimanske i hvatske zajednice, koji su se prepali eventualne odmazde“, smjestio u Laktaše, u svoju kuću.
Bez obzira na nesporni politički talenat, Dodikov politički uspjeh temelji se na ekonomskom prosperitetu firme „Igokea“ koju je osnovao juna 1991. godine: registrovana za proizvodnju tapaciranog namještaja (izlagao je čak na Beogradskom sajmu namještaja) i dekorativnih artikala, inžinjering poslove na izgradnji i opremanju poslovnih zgrada, izvoz i uvoz neprehrambene robe, te usluge prometa i reklama, ,,Igokea“ je glavni prihod bilježila od trgovine naftnim derivatima, cigaretama i alkoholom. Dodik je bio povlašteni distributer te robe iz Srbije u Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu i teritoriju koja je bila pod kontrolom Fikreta Abdića.
MOĆNI ZAŠTITNICI
Ključni zaštitinik u tom poslu bio mu Borislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine, mentor Željka Ražnatovića Arkana i čovjek od povjerenja Slobodana Miloševića kojim je Dodik, kažu, bio fasciniran. Prvi susret Miloševića i Dodika odigrao se 1994. baš pod pokroviteljstvom Mikelića.
No, kad je postalo evidentno da je međunarodna zajednica digla ruke od Miloševića, nije mu ni Dodik ostao dužan: ,,Milošević je tragična srpska figura u posljednjih 12 godina, koji je, htio ili ne, produkovao sistem beznađa u samoj Srbiji i dugo vremena držao RS u potpunoj zavisnosti od njegove politike i uticaja“, rekao je 1999. Dodik.
Stranku nezavisnih socijaldemokrata, osnovao je 1996. godine (ime je promijenjeno u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS).
Kad je Biljana Plavšić (kao vršilac dužnosti, sve do izbora na tu funkciju, septembra 1996.) naslijedila Radovana Karadžića na mjestu predsjednika Republike Srpske, nakon što se ovaj početkom 1996. pod međunarodnim pritiskom morao odreći funkcije i povući iz politike, odigrala je igru po meraku međunarodne zajednice.
Uz pomoć odmetnuth dijelova policije koje je predvodio Dragan Lukač, komandant Specijalne jedinice policije, današnji ministar unutrašnjih poslova, zahvaljujući logističkoj pomoći stranih službi, ali i transporterima SFOR-a, a i uz politički blagoslov Biljane Plavšić, koja je Dodiku, čija stranka je tada imala samo dva poslanika, povjerila mandat za sastav Vlade, Mile iz Laktaša je prvi put okusio vlast. Na sjednici Skupštine u Bijeljini, 18. januara 1998. kojoj je prisustvovao i američki ambasador, poslanici SDS i SRS RS su napustili parlament, a u sali je ostao 41 poslanik, među njima značajan broj Bošnjaka i Hrvata – SFOR je helikopterom prevezao još jednog poslanika (Franjo Majdandžić) čime je omogućen kvorum za izbor novog premijera.
PODRŠKA ZAPADA
,,Za međunarodnu zajednicu je prihvatljiva samo ona vlada na čijem čelu je Milorad Dodik“, rekao je tada visoki predstavnik Karlos Vestendorp.
Nikola Poplašen, novoizabrani predsjednik RS, po preuzimanju dužnosti na jesen iste godine odbio je da da novi mandat za sastav Vlade Miloradu Dodiku, ali nije uspio naći ni većinu koja bi izabrala neku drugu vladu, pa je Dodik ostao premijer u tehničkom mandatu.
Čim je Vojislav Šešelj ocijenio da je RS ,,pod američkom okupacijom i da to ne bi bilo moguće da nije srpske nesloge, odnosno sluga“, aludirajući na Dodika i Biljanu Plavšić, Dodik je uzvratio: ,,Bolje nam je pod američkom okupacijom nego da nam Šešelj kroji politiku“.
A kad je Nikola Poplašen, novoizabrani predsednik RS, pozvao Šešelja na inauguracioni prijem, Dodik je taj poziv okarakterisao na slijedeći način: ,,To što gospodin Poplašen ignoriše preporuku Kancelarije visokog predstavnika za Bosnu, stvar je njegove procjene i rekao bih sada političke budućnosti“.
Karlos Vestendorp je početkom marta 1999. smijenio Nikolu Poplašena (njegovo urgentno izbacivanje iz Banskih dvora lično je naredio Milorad Dodik) RS je ostala i bez predsjednika, a Dodik je nastavio obavljati dužnost premijera, čak i kad je nakon raskola sa Socijalističkom partijom ostao bez skupštinske većine.
Dodik je krajem devedesetih bio istinski ljubimac Zapada. Čak je i stroga i prema Srbima poslovično netrpeljiva Medlin Olbrajt njegov politički uspon opisivala kao ,,dah svježeg vjetra“. U martu 2000. u Banjaluci će ga nazvati „šampionom međunarodne zajednice“, što mu nije bilo od velike pomoći: te godine gubi u trci za predsednika RS od kandidata SDS Mirka Šarovića i odlazi u opoziciju.
,,Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore“, rekao je.
STABILOKRAT
Nije naučio engleski, ali jeste reformisao svoju partiju i prije Vučića patentirao stabilokratiju na ovim prostorima. Šest godina kasnije, tadašnji predsjednik RS i SDS Dragan Čavić daće mandat Dodiku da sastavi novu Vladu. Čavić će iste godine u predsjedničkoj trci izgubiti od Milana Jelića, kandidata SNSD, a ubrzo će biti zbačen sa čela SDS: stranačke kolege su najviše zamjerale što je mandat povjerio Dodiku koji je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010, kada njegov SNSD osvaja uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsednika RS.
I drugo Dodikovo stupanje na prijesto Republike Srpske obilieležilo je obećanje da će povesti odlučnu borbu protiv korupcije i pohapsiti one koji prednjače. Odmah su se javili neki zajedljivci sa idejom kako se ta ideja ekstremno lako da realizovati: s obzirom na strukturu korupcionaške piramide u RS-u, predložili su da se Dodik sam zaključa i ključ baci kroz prozor.
Novi period njegove vladavine obiljeležila je drastična transformacija: od Dodikove socijaldemokratije, ostala su slova u nazivu stranke. Jugoslovenski reformista i jedan od aduta Ante Markovića u redovima Srba u Bosni i Hercegovini, Dodik je poslije raspada zemlje Jugoslaviju optuživao za prikrivanje razmjera zločina počinjenih nad Srbima, nazivajući prethodnu državu najvećom zabludom srpskog naroda.
Bio je jedan od rijetkih viđenijih Srba koji se zalagao da Karadžić i Mladić budu izručeni Hagu. Sve dok nije postao neko i nešto u Republici Srpskoj, tačnije – sve i svja!
,,Tipično je kod Srba da od gubitnika prave mitske tipove. Teret Karadžića i Mladića mora se skinuti sa srpskog naroda“ – rekao je svojevremeno Dodik.
U opširnom intervjuu sarajevskom magazinu Slobodna Bosna gde je, između ostalog, rekao kako BiH smatra svojom domovinom, Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata je 22. marta 1996. godine saradnju sa Haškim tribunalom smatrao – neophodnom: ,,Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud“, a na preciziranje intervjuera ,,I Karadžić i Mladić?“, Dodik je odgovorio:,,I njih dvojica. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda.“
U londonskom političkom magazinu ,,War Report“ (WR) Republiku Srpsku je 1997. nazvao ,,Republikom šumskom“.
I nakon rata Dodik je u medijima nazivao Ratka Mladića i Radovana Karadžića zlotvorima i štetočinama i optuživao ih da su počinili genocid u Srebrenici. Početkom 2001. u intervjuu za ,,Dnevni avaz“ Dodik je izjavio da su pod političkim vođstvom SDS-a počinjeni brojni ratni zločini.
U OBRUČU NACIONALIZMA
Kad je ponovo postao vlast, promijenio se i odnos prema ratnim zločincima. U Manastiru Moštanica kod Kozarske Dubice, poslije liturgije i parastosa za sve stradale srpske vojnike od Kosovskog boja do danas, i slavskog obreda povodom obilježavanja Vidovdana – krsne slave Vojske Republike Srpske, Dodik je u obraćanju naglasio da je to obilježavanje dokaz da VRS nije otišla u istoriju:
,,Slaveći njenu krsnu slavu pokazujemo naše opredjeljenje i zahvalnost ljudima koji su formirali Republiku Srpsku, a to je tadašnje političko rukovodstvo – predsjednik Radovan Karadžić i general Ratko Mladić“.
Od kooperativnog pulena međunarodnih krugova koji su ga transporterima i helikopterom doveli na vlast, nastao je kruti ultranacionalista.
Kad je tek postao predsjednik Vlade RS na pitanje o posljedicama kosovskog problema na Republiku Srpsku rekao je: ,,Ja sam samo ipak predsjednik Vlade RS. Djelokrug i domen mog rada je Srpska.“
Deset godina kasnije, Kosovo je vezao za status Republike Srpske, lansirajući i referendum Republike Srpske o otcjepljenju, argumentujući tu ideju pritiscima iz Sarajeva o centralizaciji BiH.
U međuvremenu su mediji prenijeli sadržaje nekih od 251.287 američkih dokumenata iz državne arhive (,,Vikiliks“) tada premijer Republike Srpske Milorad Dodik podržao je Ahtisarijev plan za Kosovo i američkim diplomatama najavio priznanje Kosova poslije takve odluke Savjeta bezbednosti UN. To je potvrdio pomoćniku američkog državnog sekretara za Evropu i Aziju Denijelu Fridu u Zagrebu, dok je Dodik lakonski odgovorio: ,,Što se tiče tog famoznog Frida, on se i pokazao kao jedan petljanac i lažov koji je na mnogim mjestima pokušavao da progura nezavisnost Kosova. Nikada ne može da nađe svjedoke o tome“.
Na skupštini Srpskog nacionalnog veća u Zagrebu 2008. premijer Republike Srpske Milorad Dodik osuo je paljbu po Hrvatskoj, pojasnivši usred Zagreba kako je ta država nastala na ,,najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata“. Poentirao je pozivom Srbima iz Hrvatske da se presele u Republiku Srpsku.
Ovacije svesrpskog puka zbog patriotski oštre retorike Dodika u Zagrebu nisu utihle ni kad je HTV, u emisiji o odnosima Zagreba, Beograda i Banjaluke, emitovao amaterski video-zapis na kojem se vidi i čuje kako Dodik, glavom i bradom, uz pomoć ostalih dijelova tijela, na nekoj bini pjeva nostalgičarski ustaški hit gde se pominju izvesni Jure (Francetić) i (Rafael) Boban.
Privrženost cjelovitoj Bosni i Hercegovini Dodik je možda najbolje demonstrirao u sad već čuvenom razgovoru za Dojče vele, kad je na novinarsko pitanje „Hoće li karta Balkana da opstane u narednih deset godina?“, predsjednik Republike Srpske na mapi Balkana flomasterom šrafirao Republiku Srpsku i sjever Kosova tako da budu pripojeni Srbiji: a onda je za svaki slučaj šrafirao i Vojvodinu uz riječi: „I ovo, i ovo… nemoj mi to…“
„Šta fali? Baš je ovo lijepo“, rekao je Dodik.
IMUN NA AFERE
Da je Dodik praktično neuništiv pokazalo se i kad su redakcije Špigla i Zidojče cajtunga onomad objavile tajni snimak zabilježen na Ibici, na kome se vide bivši vicekancelar i predsjednik desničarske Slobodarske stranke Austrije Hajnc Kristijan Štrahe i njegova desna ruka i šef poslaničke grupe Johan Gudenus kako se u pijanom razgovoru sa tobožnjom izaslanicom neimenovanog ruskog oligaraha razmeću namještenim tenderima, izbjegavanjem poreza i raznim još nepodopštinama koji su praksa u mutnim radnjama.
Štrahe je redovno primao Dodika koji je u Beču tražio (i dobio) podršku kad je riječ o članstvu BiH u NATO-u: na zajedničkoj konferenciji za medije Štrahe je izjavio da austrijske vlasti imaju ,,puno razumijevanje za stav da BiH treba da ostane vojno neutralna“.
Slično je bilo i sa Dodikovim stavovima u vezi migrantske krize: ,,Zajednički interes nam je da štitimo granice i migrante vratimo odakle su došli. Austrijanci njeguju, pogotovo sada kada predsjedavamo Evropskoj uniji, saradnju sa balkanskim zemljama i želimo da produbljujemo naše odnose“, rekao je vicekancelar Štrahe.
Čudan alhemijski spoj prvog čoveka RS sa Austrijancima bio je povod da neki analitičari Dodika proglase za političkog inovatora, koji pomjera granice političke teorije: ideje koje Slobodarskoj partiji nisu strane, one koje su progonile rasne neprijatelje, a Srbi su bili rasni neprijatelji ideoloških prethodnika Slobodarske partije, otjerale su u smrt više stotina hiljada pripadnika naroda iz kojeg dolazi Milorad Dodik – uprkos tome, Dodik je pozivao Srbe iz Austrije da listom glasaju za Slobodarsku partiju.
IGRA UZ VUČIĆA
Stojeći sa desne strane od Aleksandra Vučića koji u posljednjem ,,sporu“ Crne Gore i Srbije nije pucao iz svih oružja već samo davao koordinate, Dodik nije propustio šansu da socijaldemokratski odgovori na ,,velikocrnogorsku agresiju“.
Iako je upravo on još prije godinu dana tadašnjem ambasadoru Crne Gore u Bosni i Hercegovini uručio zvaničan poziv za crnogorskog predsjednika da dođe u posjetu BiH, Predsjedništvo BiH dva puta ,,nije postiglo potpunu saglasnost za poziv predsjedniku Crne Gore Milu Đukanoviću da dođe u službenu posjetu Bosni i Hercegovini (BiH)“: oba puta protiv je bio član Predsedništva iz reda srpskog naroda – Milorad Dodik, koji je iskoristio ustavom predviđeno pravo i zaključak ostale dvojice proglasio destruktivnim po vitalni entitetski interes (Republike Srpske).
I ne samo to: u intervjuu vazda za takve stvari otvorenim ,,Večernjim novostima“, izdominirao je izjavom kako ideja o novoj crkvi u Crnoj Gori i nije nova, niti je to ni ekskluziva ni umotvorina Mila Đukanovića, niti dokaz njegovog političkog talenta: ,,To je rehabilitacija loših projekata iz prošlosti koje možemo videti i kod Anta Pavelića i mnogih drugih koji su htjeli da na ovaj način kao Đukanović što sada radi, razjedine srpski narod“, rekao je Dodik.
Gostujući na sarajevskoj Fejs televiziji Dodik je tek uzgred pomenuo i kako ga je Đukanović klevetao: ,,Rekao je Bajdenu da je Dodik trojanski konj ruske politike na Balkanu. Ja njega nikada nisam komentarisao do večeras“.
Cijena Dodikove prosrpske nacionalističke platforme, kojom je osvajao izbore u RS i simpatije u Beogradu, bila je višegodišnja totalna diplomatska izolacija, ako izuzmemo rijetke susrete sa Putinom i drugim ruskim zvaničnicima i gotovo svakodnevni radni doručak sa Vučićem i Aleksandrovom lijevom rukom – Andrijom Mandićem, crnogorskim četničkim vojvodom.
BRANA ZA JEDINSTVENU BiH
Za razliku od Aleksandra Vučića od koga ćete danas uvijek dobiti odgovor da on (kao i Srbija) poštuje BiH, njen suverenitet i teritorijalni integritet, te dejtonski ustav, ali Republiku Srpsku – voli, Dodik je neskrivena brana Bosni i Hercegovini na putu NATO i jedino on sprečava da BiH prizna Kosovo.
I dok Vučić, pomirljivo ali nevješto prikriva pijemontske ambicije ujedinjavanja Srba (mada ne treba zaboraviti da je Srbija usvojila Strategiju odbrane, u kojoj se navodi da je jedan od zadataka očuvanje Republike Srpske), Dodik uz pomoć nekih Vučećevih vazala nema problema sa tim. Nema tome dugo, uostalom, kako se igrao Tarabića ili bosanskog Nostradamusa: ,,Goodbye BiH, welcome RS-exit“ šaljivo je Dodik najavio secesiju.
Zbog svega ovoga, Dodik godinama uživa podršku među građanima, ravnu povjerenju koju je na tim prostorima imao Radovan Karadžić.
Prema jednoj školi mišljenja Dodik će svoju posljednju funkciju iskoristiti da sebi vrati politički kredibilitet na međunarodnom planu koji je imao na početku političke karijere, čak i po cijenu postepenog skretanja s kursa beskompromisnog borca za interese RS. Ukoliko, međutim, u tom tihom zaokretu Zapad ne prepozna Dodikovu kooperativnost, on će i po cijenu konflikta, kao posljednjeg stepenika nestabilnosti, Bosnu vratiti u sferu krize a Republiku Srpsku u zagrljaj ruskog medvjeda.
Ima još jedna stvar: impulsivan, temperamentan, bahat, energičan, neformalan, čovek koji hoće da popije ali i da zapjeva na svadbi, Milorad Dodik je prekodrinski ideal svemogućeg čovjeka koji može sve: da u pratnji Ćamila Durakovića, načelnika opštine Srebrenica, prolazi kroz kapiju Memorijalnog centra Potočari, na kojoj piše „Spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine“, a onda u Banjaluci organizuje pseudo-naučnu konferenciju gdje negira genocide, glumi bosansku Vesnu Pešić i svoju zemljakinju Biljanu Plavšić naziva ,,senilnom babom“, a onda je redovno posjećuje u zatvoru poslije presude u Hagu, ponaša se kao da mu je međunarodna zajednica testamentom u amanet ostavila da se brine o nepovredivosti dejtonskog dogovora, a onda se zalaže za treći entitet – što je moguće samo uz promjenu Dejtona, miljenik je Zapada dok mu to odgovara ali umije da im tresne šakom o sto, da bude istovremeno i sa Koštunicom ali i Tadićem, da pred Tadićem, Vučića i SNS nazove ,,političkim pobačajem“ a onda paktira sa Vučićem, da se predstavlja socijaldemokratom, a da bude jedan od najbogatijih Srba…!
U dvije riječi – hodajući oksimoron.
„Nemam vremena za dangubu. Ako zajedno s drugim kolegama u Predsjedništvu najduže za godinu ne uspijem da vratim Bosnu i Hercegovinu sa sadašnjeg puta samouništenja na pravi put, ja napuštam Predsjedništvo, vraćam se u Banjaluku, pa neka sve propadne“, rekao je Milorad Dodik saradniku Al Džazire Zekerijahu Smajiću u Briselu.
Prošlo je od tada više od godinu dana, za BiH se može reći štošta, samo ne da je ,,na pravom putu“. Što se ne bi moglo reći za predsjedavajućeg BiH, koji se u Sarajevu osjeća ,,kao krme u Teheranu“!
A u Beogradu kao ,,svoj na svome“.
Otac nacije, kako su ne bez razloga zvali pokojnog Dobricu Ćosića, Republiku Srpsku nazvao je „preskupom, ali jedinom političkom i ratnom pobjedom srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka“.
Nasljedni vlasnik te ,,preskupe pobjede“ nije Aleksandar Vučić, kome je hobi ulazak u istorije, već Milorad Dodik. Što je kosmička prednost pri eventualnom izboru za srpskog političkog patrijarha ili ,,predsjednika svih Srba svijeta“.
Taj dan je bliži nego što Vučić pomišlja.
Živi bili pa vidjeli! (Slaviša Lekić, Pobjeda)