Dvadeset i prvi vijek. Godina dvije hiljade i neka. Sjedim sam u svome arhitektonskom ateljeu i blago se dosađujem. Trenutno ništa ne projektujem jer to skoro da i nije više posao za nas arhitekte. To sada uglavnom rade mašine sa vještačkom inteligencijom koje smo “nakljukali” svim mogućim informacijama skupljenim kroz vrijeme i vezanim za svijet projektovanja i građenja.
Zbog toga često sa sjetom gledam na biblioteku koja ispunjava jedan cijeli veliki zid iza mojih leđa. Zbog nje me mnogi smatraju nekim čudnim tipom jer sam odlučio da je zadržim i u vremenu u kome je sve pohranjeno po nekim serverima, “oblacima” i bog zna po čemu sve još. Kome ona još treba. Naravno, meni da me podsjeća na neka prošla vremena kada smo bili arhitekti kreativci, a ne ono što smo danas – puki punioci mašina željama naših klijenata, koji samo dočekuju idejna rješenja (jedno, dva, tri…) i ostalu potrebnu dokumentaciju sa zadatkom da ih proslijede do njihovih naručilaca.
Mozgovi su isprani
Kakav napredak na stablu evolucijskog razvoja arhitekata. Postali smo osobe čiji se kreativni potencijal sveo na kako ubijediti klijenta da naruči što više varijanti jer od toga nam zavisi cifra na ugovoru. Sve ostalo je zadatak neke druge “inteligencije”. Niko nema više potrebe, vremena i želje da čeka na “ručni rad” arhitekte. Mozgovi su isprani. Investitori su ubijeđeni da mašine to rade bolje. Možda bolje (iako se baš ne bih kladio), ali sigurno brže. Mnogo, puno, nevjerovatno brže. A to je najvažnije jer kažu vrijeme je sve.
Na jednom od elektronskih uređaja, koji mi uglavnom služi za primanje narudžbi koje dolaze izvan granica ove zemlje, javlja se već dobro poznati zvučni signal koji mi sugeriše da sam dobio novu poruku i da bih je trebao pogledati. Mrzovoljno, jer mi posla ne nedostaje, već samo dobrog odmora i malo promjene, automatskim pokretom bez razmišljanja krećem da je pogledam. Na displeju već stoji otvorena poruka. Čitam – “Školski druže…”. Mozak mi već na prve “taktove” teksta sugeriše – neko iz školskih dana čije ime možda odavno već i ne znaš na račun starih dana pokušava da ti iskamči neke male povlastice. I nastavlja dalje da “drobi” – samo ne znam ko je.
Ako misli ispregovarati neku drugu manju cijenu projektovanja, uzalud mu javljanje. Nemam prostora za takvo nešto jer nam mašine to više ne “dozvoljavaju”. Zakoni su nas već odavno “ubijedili” da mašine preko algoritama i egzaktnih podataka rade to mnogo bolje i preciznije od nas običnih smrtnika. Iako po meni to baš i nije tako. Arhitekti bi trebali biti i dalje ti koji određuju cijenu prema svojim unutrašnjim afinitetima za neki posao. Ili ona (cijena) uopšte nije važna, već samo želi da ima projekat koji potpisuje malo zvučnije ime iz svijeta arhitekture. A zvučnija imena su danas ona koja rade sa mašinama (“vlasnicima” vještačke inteligencije) zadnje generacije. Ali ko zna, možda nam se dogodi da sjećanja i uspomene na školske dane budu toliko jaka da i ne dozvole da razgovaramo o cijeni, a dogovorimo posao.
Prestajem slušati vlastiti mozak. Vraćam se čitanju poruke – “…vrijeme je da bar nakratko izađeš izvan zidova svoje udobne svakodnevnice koju živiš, ubijeđen sam, punim plućima i pridružiš se pokušaju da se bar na tren pokuša oživjeti vrijeme u koje bi se sigurno opet rado vratio, ako ni zbog čega drugoga ono zbog godina i ideala koje si tada imao.” Na kraju poruke stoje informacije organizacione prirode – polazna tačka učionica (uz navedeni datum i sat) u kojoj je održan posljednji, oproštajni, školski čas, prije dodjele diploma.
Nema osjećaj o protoku vremena
Primjećujem da je poruka direktna, kao da je pisana samo za mene i da nema potpisa. U glavi “guglam”. Pokušavam pronaći, na osnovu ostataka sjećanja na karaktere likova iz školskih klupa autora. Ne uspijevam. I prije nego što sam završio sa čitanjem, znao sam da ovoga puta dolazim. Zašto? Ne znam. Brzo kupujem kartu pošto mi rastojanje između datuma na pozivnici i datuma okupljanja ne daje vremena za predomišljanje hoću-neću. Rezervišem i taksi da me čeka na aerodromu.
U trenu se javlja misao – ovo sa maksimalno minimalnim vremenskim rastojanjem između datuma nije slučajno. Kao što se u trenu javila, tako je u trenu i nestala. Više ne razmišljam o tome.
Na aerodromu me dočekuje taksi. Naravno, bez vozača jer ovo je ipak dvadeset i prvi vijek godine dvije hiljade i neke. Vozi me na poznatu adresu. Ponovo u rodnom gradu. Ponovo pred školom u koju nisam ušao otkako sam je završio. Nije se puno promijenila. Đavola nije, jeste, samo ja to ne želim da vidim. Skoro da više i nema ništa zajedničko sa onom iz koje sam izašao u dvadesetom vijeku da bih se sada vratio i ponovo zakoračio u nju, ali ovog puta u drugom stoljeću. Dvadeset i prvom. Nemam osjećaj o proteku vremena. Čini mi se kao da ga nije ni bilo jer naviru, potpuno neočekivano, neki nimalo izblijedjeli doživljaji iz prošlosti vezani za ovaj trenutak sadašnjosti.
Na izlasku iz ulaznog vjetrobranskog pretprostora dočekuje me centralni hol sa zaista domišljeno urađenim enterijerom koji u potpunosti oslikava namjenu objekta. Jedan dio tog prostora zauzima i pult informacionog centra. Prilazim mu. Obraćam se osobi iza pulta koja me više nego ljubaznim glasom na trenutak prekida i moli da se prvo identifikujem pokazujući mi na mali uređaj ugrađen u površinu pulta.
Humanoidni robot zadnje generacije
Automatski mu prinosim donji dio šake između palca i kažiprsta gdje je smješten mali čip (veličine koja je skoro nevidljiva našem oku) koji danas mijenja sve ono što smo nekada skoro pa uvijek morali imati sa sobom – ličnu kartu, zdravstvenu knjižicu, vozačku dozvolu… Nakon izvršene identifikacije nastavljam sa objašnjenjem razloga svog dolaska. Sasvim nepotrebno, jer je mašina već odradila svoj dio posla šaljući sve potrebne informacije na hologram koji se u trenu “ni iz čega” pojavio između mene i osobe sa druge strane pulta. Na njemu se ocrtavala “trasa puta” koju trebam preći da bih stigao do učionice. Ispraća me prema učionici naučenim profesionalnim osmijehom koji me ostavlja u nedoumici da li sam razgovarao sa nekim iz moje vrste ili je to možda bio humanoidni robot zadnje generacije.
Sa nekom čudnom ravnodušnošću polako otvaram vrata učionice. Siguran sam samo u jedno. Da se neću moći sjetiti mnogih meni nekad dragih lica i njihovih imena. Ali to me nimalo ne uzbuđuje jer znam da ću izgledati kao da smo se još juče negdje vidjeli. Veselo društvo, unakrsni razgovori i pregršt zajedničkih sjećanja. Ništa od toga što sam očekivao, samo prazna učionica. Mora da sam prvi stigao, ali prema onome što mi sugerišu kazaljke na satu ne bi trebalo da je tako.
Ono što me iznenađuje više od prazne učionice je njen enterijer. Neko se stvarno potrudio da napravi fantastičan i nadasve surovo realističan rimejk (remake) “našeg razreda”. Do posljednjeg detalja. Po navici koja je očito ostala pohranjena negdje duboko u podsvijesti prilazim klupi u kojoj sam nekada sjedio. Spuštam se na stolicu i čekam dolazak ostalih. Sjedim i čekam da se hodnikom ponovo kao nekada razlije dobro poznati žamor koji najavljuje dolazak sada već bivših učenika. U tom iščekivanju pogled mi luta po zidovima, klupama, školskoj tabli… Oko mi zapaža i pamti skoro svaki detalj jer je naučeno da vidi i ono što mnogi ne bi.
Odjednom, iznenada i bez ikakve prethodne “najave” pogled mi se zaustavlja na površini stola ispred mene. Zahvaljujući fotografskom pamćenju, u glavi mi se reprodukuje slika za koju sam mislio da je već odavno nestala iz mog sjećanja. Slika klupe iz dana kada sam sjedio u njoj. Mozak mi iz nekog samo njemu znanog razloga (on, njegovo veličanstvo Mozak, čudesna je i po meni najsavršenija “mašina”) pravi poređenje između nekada i sada. Nema razlike. Sve je isto – oštećenja, izlizanost, olovkom urezane škrabotine kao rezultat moga dosađivanja na času.
Počinjem osjećati blagu nelagodu. Ustajem i idem ka školskoj tabli. Na tom putu zagledam klupe i stolice kraj kojih prolazim. I na njima primjećujem iste poznate tragove iz prošlih vremena. Dolazim do nje. Pogledom je skeniram. Otkrivam stvari koje mi govore da ovo nije nikakva replika, nikakav rimejk. Ovo je zaista ona stara tabla po kojoj sam pisao i švrljao kao učenik IVa3 razreda. Kako je sve ovo moguće kada je nemoguće?
Pogled se polako spušta ka njenom podnožju gdje bi trebalo da stoje krede i spužva. Tu su ista ona spužva, ofucana i neisprana, slomljene krede. Između njih sakriven komadić papira (“puškica”) meni dobro znan. Na njemu mojim rukopisom ispisano izvođenje formula iz predmeta Statika II. To mi se nikada nije dalo učiti. Dodirujem ga sa nevjericom. Stvaran je. Niz kičmu mi prolaze prvi znaci straha prouzrokovani nečim što ne mogu da si objasnim. U tom trenutku zbunjenosti začuh blagi žamor u učionici. Prva pomisao, stigli su i ostali donosi mi ponovni mir. Okrećem se prema razredu i ulaznim vratima učionice.
Strah raste
Ništa od toga. Samo navala novog straha jer je praznina učionice sada ispunjena sa nama – sa mnom koji stoji ispred table, profesorom koji sjedi za katedrom udaljen od mene manje od dva koraka i čeka da počnem sa izvođenjem formule i učenicima, mojim školskim drugovima koji pokušavaju da mu skrenu pažnju kako bih mogao početi prepisivanje sa onog papirića. Čujem njihove glasove i profesora koji mi govori da počnem već jednom.
Osjećam da je doživljaj stvaran. Ponovo živim već proživljeno! Kako kada u životu nema reprize makar to bio i dvadeset i prvi vijek? Ili ima?! Strah raste i dobija primjese panike koja me obuzima jer kroz glavu mi prolaze sve te mašine sa vještačkom inteligencijom. Je li ovo njihovo maslo? Istrčavam iz učionice. Trčim ka izlazu kroz sada prazne hodnike. Na tom putu prate me iritirajući, skoro nečujni meni nepoznati zvukovi. Ispred škole me čeka onaj isti taksi. Sjedam u njega jer nemam izbora. Vozi me. Kuda?… (Autor: Milorad Stojanović, diplomirani ing. arhitekture, Tuzlak, trenutno živi u Danskoj, “Oslobođenje”, 15. januara 2023. godine))