Priča o Kjašifu i Husi je priča i o tome kako se od novinarstva ni onda ni sada nije moglo lagodno živjeti
Već 41 godinu, svako u skladu sa ličnim (o)sjećanjima, svakog 4. maja htio ne htio obnavlja i uspomene na Josipa Broza Tita s čijim je odlaskom završena jedna od najnezaboravnijih era u životima ljudi sa naših prostora. U posljednje vrijeme “nekako s proljeća” u sjećanje mi iz tog vremena dolaze dvojica rahmetlija, dvojica novinarčina, istinskih legendi koji nisu ni iz Sarajeva ni iz Beograda, nego negdje nasred puta između pomenutih medijskih i novinarskih centara.
Jedan je iz Zvornika, namjerno govorim u sadašnjem vremenu, a drugi iz Tuzle. Velikani iz provincije. Prvi je Kjašif Smajlović, dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Zvornika, a drugi Husref Muharemagić, dopisnik beogradske Politike iz Tuzle. Kjašif je svojom smrću simbolično obilježio kraj Jugoslavije prije 29 godina, a Husref Titov kraj prije 41 godinu.
Kako živjeti od novinarstva
Lokalna piskarala i brojni dopisnici upravno od njih su mogla (na)učiti kako da postanu novinarski profesionalci. O Kjašifu koji je mučki ubijen dok je predavao svoj posljednji izvještaj o napadu arkanovaca na Zvornik nedavno je upravo na Al Jazeeri Balkans objavljen sjajan tekst /opinions/2020/4/9/kjasif-smajlovic-novinar-koga-je-ubila-istinita-rijec, dok Husu pomalo već zaboravljaju i njegovi Semberci, a bogami i Tuzlaci. O Sarajevu Beogradu da i ne govorimo.
Priča o Kjašifu i Husi je priča i o tome kako se od novinarstva onda i novinarstva sada nije moglo baš blagougodno živjeti. Otuda je Kjašif u pauzama između pisanja dva teksta prodavao knjige, a Huso sudio fudbalske utakmice. Prvoligaške. Neki misle da je baš Huso odsviravši prekid odnosno kraj utakmice Hajduk – Crvena zvezda u Splitu zbog vijesti o smrti druga Tita – ujedno odsvirao i kraj Jugoslavije… Što naravno nije tačno, jer je Jugoslavija živjela još 11 godina poslije smrti vođe antifašističke borbe i jugoslovenske revolucije…
Sve bosanskohercegovačke novinare iz tog vremena povezivala je činjenica da su kao članovi Saveza novinara Bosne i Hercegovine automatski bili i članovi Saveza novinara Jugoslavije, a većinu iz sjeveroistočne Bosne saradnja sa regonalnim listom Front slobode iz Tuzle ili sarajevskim Oslobođenjem koje je bilo kapa i svim regionalnim i opštinskim glasilima. Ako ništa onda zbog činjenice da su se skoro svi tzv. lokalni mediji štampali u štampariji starog Oslobođenja u tadašnjoj ulici Pavla Goranina ili kasnije u novom olimpijskom Oslobođenju koje je poniklo u Ulici Džemala Bijedića.
Branio Zvornik perom
Malo je reći kako je saradnja među novinarima bila mnogo više od esnafske solidarnosti koja se podrazumijevala. Tako su mnogi od nas iz Tuzle i okoline diktirali dnevne aktuelnosti stenografima Politike i Oslobođenja, pa se dešavalo da, naprimjer Husref Muharemagić sudi utakmicu u Ljubljani, a da mu istog dana pod njegovim imenom i prezimenom biva objavljen tekst u novinama zahvaljujući kolegama.
Kjašif u Zvorniku nije imao takvih problema jer je uvijek nalazio mogućnosti da lokalni list Glas sa Drine odštampa i u obližnjoj Loznici, s druge strane Drine, da se potom vrati redovnom izvještavanju za Oslobođenje i, naravno, prodaji knjiga. Jer, od nečega se mora živjeti, a strast pravljenja tekstova i novina i odanost najljepšoj profesiji na svijetu (pod uslovom da se na vrijeme napusti) nije bila dovoljna za pristojan, a kamoli lagodan život kako su to bez ikakvog utemeljenja mislili naši čitaoci.
Naravno, nudio je Kjašif i kolegama kupovinu knjiga na kredit i nemalo se iznenadio kada sam mu jednom rekao da bih kupio izabrana djela Miroslava Krleže upravo izašla iz štampe. “To mi još niko nije tražio”, rekao je, ali mi je već sutradan donio tražene knjige. Taj Krležin komplet ostao mi je vječna uspomena na Kjašifa i danas stoji na počasnom mjestu mojih beogradskih polica.
Svi smo mi, na izvjestan način, bili ili ostali Krešimiri Horvati iz Krležine “Narodne sloge” i nezaboravnog Vučjaka, ali je ta Krležina istina ostala zaboravljena i pored izvanredne TV serije ”Povratak u Vučjak”.
Kjašifov Vučjak zvao se Zvornik u kojem je i stradao zato što je blagovoremeno, objektivno i tačno izvjestio, s proljeća te strašne 1992. godine, kako su arkanovci najprije preuzeli sve benzinske pumpe zagrebačke INA-e, a potom napali i zauzeli cijeli grad.
Ubili su ga dok je Sevleti Ahmedinović predavao svoj posljednji izvještaj.
Sastanak u Srebrenici
Za razliku od Kjašifa, Husrefa Muharemagića, Tuzlaka rodom iz Janje kod Bijeljine, znala je skoro cijela Jugoslavija. Iako mu je matični list bio Front slobode, a Politika druga kuća, stigao je da piše za mnoge jugoslovenske listove od skopske Nove Makedonije do mariborske Večeri.
Iako je bio poznati i priznati fudbalski sudija nikad nije napustio svoju prvu ljubav – novinarstvo. Mnogi će ga pamtiti po hiljadama napisanih tekstova i stotinama odsuđenih fudbalskih utakmica, a u mom sjećanju kao primjer visoke profesionalnosti ostaće po jednom nesvakidašnjem slučaju iz predratne Srebrenice. U zgradi Skupštine opštine održavao se sastanak povodom višegodišnjih trvenja između rukovodstava Vlasenice, Zvornika, Milića i Srebrenice oko eksploatacije aluminijske rude boksita.
Skupili su se tu i politički predstavnici regije i republike da pomognu u rješavanju spora o tome ko ima više prava na crvenu rudu, nakon što je vlasenički rudnik boksita počeo eksploataciju i na teritoriji opštine Srebrenica.
Skupili su se i brojni novinari iz cijele regije, a sastanak je započeo zahtjevom jednog od učesnika da se novinari izbace iz skupštinske sale. I kada se već činilo da sedma sila ipak neće moći prisustvovati sjednici, neprijatnu atmosferu prekinuo je Huso jednom rečenicom koja bi morala ući u sve udžbenike novinarstva.
“Ja sam ovdje na svom radnom mjestu. Ne možete me izbaciti sa mog radnog mjesta!”
Poslije kraćeg vijećanja odlučeno je da novinari ostanu, a rezultat je bio da eksploataciju boksita sa srebrenčke teritorije počne OOUR Eksploatacija Srebrenica kao dio radne organizacije Rudnika boksita Vlasenica. Rudnik se obavezao i da će u Srebrenici izgraditi dom kulture, što se i obistinilo…
Umro je drug Tito
Prije nego što će spiker Televizije Beograd Miodrag Zdravković u Dnevniku u pola osam uveče tog 4. maja 1980. godine izgovoriti istorijsku rečenicu “umro je drug Tito”, prava se drama dogodila na novom stadionu Hajduka u Poljudu, gdje se igrao derbi Hajduk – Crvena zvezda i koju je sudio Husref Meharemagić. U 41. minuti, pri rezultatu 1:1, došlo je do komešanja pored terena odakle je delegat utakmice pozvao glavnog sudiju da mu saopšti tužnu informaciju iz Ljubljane, gdje se liječio predsjednik Jugoslavije. Sat na semaforu pokazivao je 19 sati i osam minuta.
Pred prepunim Poljudom odigravala se velika drama, ali niko nije znao šta se tačno dešava. Sve dok gradonačelnik Splita Ante Skateretiko preko zvaničnog razglasa nije saopštio da je Jugoslavija ostala bez svog stvoritelja i doživotnog predsjednika.
Cijeli je stadion, te smo slike već svi gledali i slušali mnogo puta, kao po komandi sa suzama u očima zapjevao je ono poznato “Druže Tito, mi ti se kunemo…” Fudbaleri dva ljuta protivnika i kandidata za titulu okupili su se na sredini terena, mnogi sa suzama u očima i nevjerici.
Glavni sudija Husref Muharemagić je i u ovoj situaciji ostao vrhunski profesionalac. Odsvirao je kraj jer više nije imalo ni smisla igrati. Tako je i ne želeći odigrao možda svoju najveću rolu u životu, upisavši i svoje ime u Panteon slavnih ljudi jednog vremena koje se neumitno od tog trenutka počelo bližiti svom kraju. On to nije mogao znati kao ni hiljade Splićana koji su u nijemoj tišini napustili Poljud i zamagljenih učiju od suza zaputili se neizvjesnostima posttitovskog vremena.
Kjašif i Huso zaslužili obilježja
Nemam pojma zašto, ali ovog proljeća sjećanja na Kjašifa u Husu nekako su mi jasnija i upečatljivija nego ikad ranije. Valjda zbog pandemije i neposredne blizine smrti koja nas u ovo doba pandemije virusa vreba iza svakog ćoška.
Kjašif je poginuo na novinarskom zadatku, a Husref je nakon događaja na tuzlanskoj Brčanskoj malti 14. maja kada su se sukobile snage JNA i tuzlanski teritorijalci, nekoliko godina silom prekinuo saradnju sa Politikom.
Kada su rat i konačni raspad Jugoslavije završeni nastavio je pisati. Do kraja života. Umro je u Tuzli 2006. godine.
Osim što su bili vrhunski novinarski profesionalci sa ultimativnom krilaticom “ili jesi ili nisi” koju su svakodnevno potvrđivali, za Kjašifa u Zvorniku ili Husu u Tuzli danas, nažalost, zna sve manje ljudi. Prirodno je to. Vrijeme čini svoje. Ali, šta smeta današnjim vlastima ovih gradova da se oduže svojim velikanima koji su se preselili u vječnost. Kome bi to smetalo da Kjašif i Huso dobiju ulicu, sokak, spomenik, neki biljeg u svojim gradovima po kojima bi ih prepoznavale nove generacije?
Pogotovo zbog toga što je i nas matorih koji se “nekako s proljeća” sjećaju dragih drugara i kolega sve manje na dunjaluku.
Samo proljeća koja sa planina donose blagi razvigori sve pamte. I sjećaju se dragih i velikih ljudi. Kakvi su bili Kjašif i Huso. Novinari i profesionalci. (Piše: Goran Mišić, Al Jazeera)