(SDP BiH poslije smrti Nijaza Durakovića otišao je poprilično udesno)
Socijaldemokratska partija BiH, suštinski jedina stranka lijevo od centra koja ima dovoljnu snagu i dovoljno razvijenu infrastrukturu da se suprotstavi kleronacionalizmu u BiH, danas opasno visi iznad provalije.
Današnji SDP je doslovno razbijen izmedju dvije struje. Jednu predvodi “lider” stranke Nermin Nikšić, u čijem su timu Vojin Mijatović, siva eminencija (koja djeluje iz pozadine) Elvedin Grabovica, te vječite institucionalne budzetlije, iako posljednjih godina prilično tihi, Damir Mašić i Saša Magazinović. Ova je struja ideološki nešto bliže onom što bi SDP trebao da bude, ali istovremeno nepopularnija medju strukturama stranke.
Drugu, u ovom trenutku popularniju i izrazito populističku, predvodi vječiti pretendent na prijesto Denis Bećirović (i čovjek za koga kruže priče da je kao omladinski funkcioner SDP-a u Tuzli naložio da mu u njega mu slika visi u hodniku tadašnje organozacije), inače politički i duhovni guru mlade SDP-ove ekipe koja je ideološki svana crvena, a iznutra potpuno zelena, dakle dobro zastranila udesno. U njegovom su timu glavni igrači Irfan Čengić i Benjka Karić rodjena Londrc, a inače svo troje su u srcu i duši veći SDA-ovci od pola današnjeg SDA.
Ono u čemu se pak dvije struje slažu i što su vjerujem lični interesi svakog ponaosob jeste potencijalno koaliranje sa SDA nakon općih izbora u oktobru. Nikšić takvu mogućnost više i ne krije, dok za ovu Rumenigeovu struju svako javno i otvoreno približavanje SDA zapravo znaci prilazak izvornoj ideologiji, nešto što većina pobrojanih političara zapravo već politicki i ideološki živi (slizavanje sa reisom i IZ BiH, učenje fatihe prilikom antifašističkih dogadjaja, cisti demagoški vjerski populizam, dodvoravanje glasačkom tijelu SDA, Itd Itd), samo sto su i dalje formalno sa crvenom ružom na reverima.
To sto bi sadašnja zeleno-crvena koalicija značila eutaniziranje SDP-a 2030. nikoga od ovih nije briga, njima je bitan najprije lični interes i profitiranje od vlasti, a pogotovo Nikšiću koji je svjestan vlastite potkapaciranosti i nepopularnosti u stranci, pogotovo u široj javnosti (daj da se još nešto ušićari dok se može ušićariti).
E sada, negdje u sredini, izgubljena, obezglavljena, tiha i izjenadjujuce plašljiva (nazalost moram to javno i jasno reći) je najveća grupa SDP-ovaca, medju njima i ljudi koji istinski utjelovljuju socijaldemokratiju, takodjer i neki ljudi koje osobno poštujem, medju njima čak i mojih par prijatelja (prepoznaće se). Zašto oni i dalje šute na ovo obezglavljivanje i prostituiranje SDP-a ja ne mogu da dokučim, uvjeren da bi nekim radom na terenu bilo moguće prije izbora u oktobru, a pogotovo prije narednih izbora za predsjednika SDP-a u martu 2027., uraditi nešto za konsolidaciju partije, prevashodno pripremiti teren za odstranjivanje karcinoma iz stranačkih tijela.
No, možda i jeste najbolje da SDA zajaše ponovo u vlast (negdje sam pročitao da je neko nešto slično napisao – i u potpunosti se slažem), sada i u ovim okolnostima nastala bi i ideološka a i kadrovska čistka. Da se konačno vidi postoji li u ovoj državi ljevica i lijeva ideologija, ali i da mi koji smo svih proteklih 30 godina vjerovali u neko bolje, časnije i pravednije društvo političkog pluralizma konačno znamo na čemu smo. (Almedin ŠIŠIĆ, preuzeto s Facebook profila autora)