„Kako je neko kao što si ti postao to što si ti postala“? Ovo pitanje postavlja Cary Grant svojoj partnerici Evi Marie Saint u filmu „Sjever-sjeverozapad“ Alfreda Hitchcocka. Saintova je tipična Hitchcockova fatalna plavuša sa tajnom, lijepa, zavodljiva, šarmantna, inteligentna, a istovremeno i opasna, prijetvorna, nepredvidiva, neukrotiva.
Kako smo mi ovdašnji, pojedinačno i „čoporativno“, postali to u šta smo se danas pretvorili, pitanje je koje, valjda, postavlja svako onaj čije sjećanje traje duže od vremena koje proleti između dva deprimirajuća televizijska dnevnika. Kako je pred našim očima podlo i promišljeno proveden proces socijalne i duhovne tranzicije u čijem je središtu bila ideja da se bitkom za tobože iskorijenjene identitete i svijetlu tradiciju odreknemo kontinuiteta u manje-više svim vitalnim društvenim, ekonomskim i kulturnim tokovima.
Gubitnici i dobitnici tranzicije
Jesmo li zaista prelaskom sa jednopartijskog, nedemokratskog sustava u višestranački parlamentarizam, kako reče jedan pisac, „dobili demokraciju, a izgubili sve ostalo?“
Kako je neko kao mi postao to što smo mi postali, šta nam se to desilo i koja je „nečastiva“ sila dovela do toga: eto pitanja koje se može smatrati neproduktivnom, nostalgičarskom tlapnjom i staračkim dokoličarskim besposličarenjem. Ali nije, nego je pitanje koje treba repetitivno postavljati, ma koliko odgovor na njega bio neuhvatljiv, piše Analiziraj.ba.
Evo kojim se povodima samo u razmaku koji dijeli ove dvije kolumne to pitanje u raznim modifikacijama, a sa manje-više istom toksičnom gorčinom javljalo.
Gledao sam prije neki dan na televiziji nogometni derbi („visokog rizika“) između „Veleža“ i „Zrinjskog“, i više od rezultata, navijačkog pirotehničkog orgijanja, ili (izvrsnog) suđenja, zabavio sam se prebrojavanjem koliko u jednom i drugom klubu igra mladića iz Mostara. Možda mi računica nije najtačnija, ali prsti jedne ruke su bili dovoljni da saberem mostarske igrače (i trenere i menadžere) u mostarskim klubovima.
Kako je moguće, kakva se to strašna regresijska de-evolucija sručila na grad u kojem su u kontinuitetu od pola stoljeća igrali neki od najboljih nogometaša u povijesti ovoga sporta. Ako se nekim neobjašnjivim čudom namjestilo da u istoj „Veležovoj“ generaciji igraju Sula Rebac i Muhamed Mujić, da ih bešavno, logično i prirodno naslijede Bajević, Vladić, Marić, a njih Vaha i Baka, pa potom Tuce i Kajtaz, Predrag i Goca Jurić i Meho Kodro, kako je moguće da ni nakon 30 godina nijedan mostarski klub nije stvorio igrača koji bi zadovoljio elementarne kriterije modernog nogometa i preporučio se bilo kojoj od dvije-tri regionalne reprezentativne selekcije. Žive li posljednjih decenija u gradu neki drugačiji ljudi, nisko plafonirani, građeni drugačijom, jeftinijom i trošnijom japijom, lišeni talenta i gadljivi prema treniranju, neskloni ozbiljnom radu, općenito?
Odmaknimo se od Mostara, imaju ljudi tamo i većih briga od nogometa, mada se u javnosti baš i ne stiče takav dojam. Dok sam neku noć gledao nogometnu reprezentaciju BiH (koja sa učačima Fatihe i onim drugim suigračima koji se krste više liči na Međureligijsko vijeće – toliko su i efikasni) ista su me pitanja morila. Kako je moguće da se u Sarajevu u posljednjih trideset godina pojavilo manje velikih nogometaša (komada jedan – Edin Džeko) nego što je u samo dvije godine (1953., 1955.) rođeno u skromnoj, radničkoj kući u Zavidovićima iz koje su u svijet sporta krenula braća Sead i Safet Sušić?!
Na jednom od kanala Radio-televizije Srbije („Trezor“ se zove) nedavno je prikazan arhivski dokumentarac posvećen slikaru Mersadu Berberu. Film je, ambiciozno, raskošno, dostojno njegovog glavnog junaka, režirao Slavoljub Stefanović Ravasi, inače otac najvažnije, dakle i najtragičnije dame jugoslovenskog rocka, Margite Magi Stefanović. Mnogo je pametnih, mudrih riječi izgovorio veliki bosanskohercegovački slikar. Otkrio je da nakon što je nedavno snimio monumentalni animirani film „Tempo secondo“, po motivima pjesme Duška Trifunovića, priprema novi izlet u umjetnost animacije: animirani film o Diegu Velazquezu, genijalnom španjolskom slikaru, najznačajnijem umjetniku baroka. „Volio bih da film režira moj najdraži režiser Andrej Tarkovski“, kazao je Berber ostavljajući tu mogućnost realnom i otvorenom. Berber to govori u godini (1986.) kada je veliki ruski reditelj umro u Parizu. Najmanje je važno da li su postojali konkretni potezi koji bi spojili bosanskog slikara i Tarkovskog: mnogo je važnije da tada živi tu pored nas umjetnik koji sanja tako grandiozne snove, koji razmišlja u tako univerzalnim kategorijama, poslovnim potezima i stvaralačkim sinergijama!
Sanjati sa Tarkovskim i Blumom
Iz današnje sumorne perspektive, vjerovatno ideja da neki ovdašnji čovo radi film sa Tarkovskim izgleda sumanuto, poput, recimo, da neko tih godina ovdje izumi mobilni telefon. A izumili su i mobilni telefon u ranim 80-im inženjeri „Energoinvesta“, pričao mi je jednog jutra dok smo srkali čorbu na Baščaršiji jedan veliki lik iz tog vremena, blizak Emeriku Blumu. „Blum je tražio da mu se napravi komunikacijski sistem pomoću kojeg će gdje god se nalazio na svijetu, a nalazio se u svakom dijelu dunjaluka, biti dostupan 24 sata dnevno. I naši stručnjaci iz IRIS-a to su uspješno obavili.“
„U Sarajevu i Bosni u osamdesetim godinama je svakome ko je imao talenat i ambiciju za bilo koji posao, bilo omogućeno da taj talenat ostvari i živi od njega.“ Ovo je u emisiji Hrvatske televizije, čiju sam reprizu nedavno gledao, kazao Nikša Bratoš, muzičar, producent, kreativni arhitekta svega što vrijedi, ili što je komercijalno na postjugoslovenskoj estradi: Gibonnija, Zdravka Čolića, Crvene jabuke, Severine…
Poznavao sam Nikšu Bratoša od početka 80-ih godina kada je iz Travnika došao na studij elektrotehnike i svirao u grupi Bonton baja. Došao je u Sarajevo kao već formiran (multi)instrumentalista – muzička škola u Travniku (pod jednim krovom) je takve „kadrove“ školovala. Pratio sam i njegov kasniji prelazak u Crvenu jabuku, početke producentskog, studijskog angažmana, ali, eto, nisam znao da je uz sve to bio i zaposlen u „Energoinvestu“. To nimalo ne čudi: genijalci poput Nikše Bratoša nisu poslovodstvu tog privrednog svemirskog broda mogli promaći ispod radara. Jednog od posljednjih direktora „Energoinvesta“, Enesa Čengića, sarajevsko pravosuđe goni jer je novcem firme kupovao sebi neke privatne sitnice i krupnice, čisto da ima…
Kako se desio taj civilizacijski, razvojni, gospodarski sunovrat, kako smo mi današnji postali tužna karikatura nas nekadašnjih? Kako je sistem koji je bio doktrinarno zasnovan na kolektivitetu, uravnilovci, kobajagi gušenju „privatne incijative“ i individualne slobode, u kontinuitetu proizvodio nemjerljiv broj talentiranih, vrijednih, poduzetnih, kreativnih ljudi koji su se „rimovali“ sa ostatkom razvijenog svijeta? Dok se ovaj današnji cirkus od sistema svojski potrudio da demokratskim putem umjesto slobodnih ljudi stvori torove i u njima čopore, zakrvljene, poslušne i lojalne.
Pitanje „kako smo postali ono što smo danas“ okupiralo me nakon nedavne televizijske emisije u kojoj sam gostovao. Pored nekoliko manje-više poznatih, izlizanih i medijski potrošenih gostiju – općih mjesta, u koje dakako svrstavam i sebe, pojavio se i jedan mladić o kojem do tada ništa znao nisam. Predstavljen kao asistent na sarajevskom Pravnom fakultetu, o temi pravne regulacije medijskih sloboda govorio je akademski autoritativno, ali ne i dosadno, kretao se u gabaritima pravne struke, izlagao razložno, uvjerljivo, elokventno.
Narednih nekoliko dana bio sam izložen pitanjima i komentarima brojnih poznanika koji su bili pod pozitivnim dojmom koje je mladi, njima nepoznati asistent ostavio. Nekoliko grupa reakcija sam detektirao i razvrstao.
Ostajte ondje!
Prvo, javnost je zasićena najezdom istih analitičarskih sveznalica, koji je teroriziraju sa televizijskih ekrana i društvenih mreža. Drugo, iznenađenje je bilo da se sa tog okuženog fakulteta, koji je posljednjih decenija obesmišljen korupcijskim skandalima, ukaljan nemoralnim aferama i nepotističkim kadroviranjem, pojavljuje neko ko je nesumnjiv i čist, mimo i iznad tog političko-akademskog mulja. Treća i najiskrenija, ujedno i najtraumatičnija grupa reakcija dolazila je od ljudi koji su se/me pitali kako to da još ima mladih, pametnih, obrazovanih, kultivisanih mladih ljudi koji su, uprkos svemu, „ostali ovdje“?! Znaju li oni šta ih čeka?
Poznajem jednog sličnog, mladog, pametnog, širom svijeta školovanog doktora pravnih nauka koji je neko vrijeme odlučio „služiti domovini“ u jednom državnom kabinetu: izdržao je taman toliko vremena da nisu od njega uspjeli napraviti sebi sličnog uhljeba, beskorisnu, korumpiranu protuhu! Sada, negdje na kraju u zatišju, radi za strance. Jedan je od hiljadu ljudi sa sličnim razočaravajućim iskustvom koji se ovdje nisu ili mogli ili htjeli snaći.
Nisu adaptabilni, nisu lukavi, nisu „namazani“, znaju dobro da „lukavstvo“ nije ništa drugo nego pamet pokvarenih glupana! Možda se u ekonomsko-socijalnoj sferi može predeverati u takvom ozračju, zaposliti, raditi, ali je to uvijek avantura koja je tijesno povezana sa svakovrsnim poniženjima, kompromisima. Možda nije do kraja tačno (pored ostalog, nemamo ni sociometrijski aparat i institucije koji bi to istražile), ali dominantno je među onim na „kojima svijet ostaje“ raspoloženje da ostati ovdje znači ili pristajanje na tu „polaganu predaju“ ili pokazatelj da za ništa bolje, dostojanstvenije, niste ni sposobni.
Ova zemlja i njen morbidni „sistem“ nisu kreirani za takve, takvima se iščuđavamo, čak ih i žalimo što su „ograisali“. U ovdašnjem svijetu odavno čuđenje nisu nositelji javnih funkcija koji se ne mogu sjetiti gdje su i koje fakultete završili, niti šta im piše u indeksima. Novoizabrani načelnik jedne sarajevske općine mjesecima se mučio da se sjeti i opriča, zakonitim i društveno prihvatljivim predstavi svoj studentski put, dok federalni ministar policije tvrdi da je „magistrir’o doktorir’o na Fakultetu Džemal Bijedić u Travniku“.
„Sve je prošlo za nas“
Kome su potrebni profesori prava u ambijentu u kojem se ustavne sudije bira na političkom buvljaku po „nabavnoj cijeni“, a više sudija i tužitelja se nalazi sa one strane zakona nego na svojim radnim mjestima. Konačno, neuporedivo su manje sumnjivi i provjereno su bezopasniji oni koji nisu ni upisali, a kamoli završili fakultete od onih koji se razmeću akademskim titulama. Među ovim prvim ima više onih koji nisu dopustili da im školovanje pokvari obrazovanje.
Kada su svojevremeno Džemala Bijedića, najuspješnijeg predsjednika jugoslovenske Vlade, kada smo već počeli sa Mostarom i da završimo, nagovarali da završi Pravni fakultet, on je u tradiciji lokalnog liskaluka odgovorio: „Ma j..o fakultet kojeg je završila moja žena Raza!“
Da je na isti način odgovorio Irfan Čengić: „J..o fakultet na kojem predaje Benjamina!“, bio bi heroj ulice i ove hefte.
Da se vratimo i Dušku Trifunoviću, koji je nekada davno recitirao pjesmu koju kasnije nisam našao u knjigama, a u kojoj se prisjeća sa kakvim je sve poletnim nadanjima, neukrotivim željama i nebeskim ambicijama kretao u život. „A vidi me danas!“, poentirao je.
A njegova nešto manje darovita kolegica, ali važna autorica Marina Tucaković napisala je Džeju Ramadanovskom sljedeće stihove: „Do jučer još dve duge, vidi šta smo danas/ nigde mosta, nigde pruge/ ničeg nema za nas“. Pjevala je u toj pjesmi „Uspori malo, sudbino sestro“ o Beogradu ratno-olovnih 90-ih godina, ali i nama je odnekud poznat taj njen „subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti “. (Analiziraj.ba)