Gotovo apsolutno monostranački predizborni miting u BKC-u po atmosferi, personalnoj scenografiji, narativima i gledateljstvu.
Saznali smo vrlo otvoreno da, uz bukvalno par izuzetaka, Tuzlaci nisu učestvovali u ratu pod sopstvenim prozorima, da nisu ginuli po ratištima, nisu bili ranjavani i ubijani po asfaltu oko svojih kuća i zgrada etc. Nēma 1. tuzlanske brigade, kao preteče 2. korpusa, pa i Armije RBiH, nema, nema, nema…
Djeluje potpuno nadrealno da je u jednosatnim silnim govorancijama imenica “Tuzla”, kao topografski fakat, izgovorena samo jednom ili dvaput. Kao da je leprozna ugroza.
Tuzlaci su tako protjerani iz historije sopstvenog grada, pa po jednostavnoj analogiji događanja slijedi i neka vrsta očekivanog fizičkog egzodusa.
Doduše, Njegovo Prevashodstvo Gradonačelnik Grada Tuzle nije nazočio ovom TK-oficijelnom hepeningu godišnjice 2. korpusa, pošto je brzopotezno “sve potrebno” obavio ranije na Slanoj Banji. Žurilo se haman na otvaranje najnovijeg komada taze asfalta. A, dobi čova usputno i “Štit”: biva za zasluge za brigu o boračkoj populaciji. Ipak, ratnička šoferska je tuga pregolema, posebno ona ‘93.-‘95.
Dakle, de facto revizionistički protokolarno postoje najmanje dvije Armije Republike BH, ona Kantonalna i ova Grada Tuzle.
Očigledno da su se “lud i zbunjen” ponovo susreli u bliskom zagrljaju. Nakon takve vrste susreta “nema kajanja”.
Svaki neutralni i sasvim dobronamjerni posmatrač bi automatski zaključio da se radi o godišnjici dvije odvojene i ex-ratno suprotstavljene vojne formacije. Allahsalamet.
(“Amicus est Socrates, magister meus, sed magis est amica veritas.”) (Derviš Čičko, Facebook)