(Piše: Derviš Čičko, kolumnista – Foto: Dženat Dreković)
Potpuno je jasno, bez ikakve sumnje i ideološko-bogobojazne dileme, da ne postoji niti jedan ozbiljan i racionalan argument bilo koje vrste, posebno u aktuelnom lokalnom kontekstu događanja u vezi sa tragičnom katastrofom u „Domu penzionera“, da se suvišnom „prebrzom brzinom“, ambijentalno znamenita Trgovačka ulica preimenuje u ulicu Muhameda ef. Lugavića.
I uopšte se ovdje ne radi o banalnosti dileme opravdanih zasluga ili ne za takav potez, nego je cijela šema gradskih birokratskih proceduralija, amaterski panično programirana i postavljena u mizanscenu početnog eruptiranja direktnog sudsko-tužiteljskog obračuna sa cijelom lepezom objektivno odgovornih aktera iz hijerarhije Uprave „Doma penzionera“. Dakle, počela su hapšenja.
Nakon njih, bez ikakve sumnje na red dolaze njihovi institucionalno šireorganizacijski pretpostavljeni iz Gradske uprave, naravno, na čelu sa Gradonačelnikom. Pa, tu je i šire rukovodstvo Gradskog vijeća: ne mogu se pozvati samo na šuplje verbalizme tipa „mi smo samo zakonodavna vlast, mi s tim nemamo ništa, nismo bili tu, nismo znali, al’ smo vjerovali“ i sl. „Previše“ je nevinih žrtava već pod zemljom.
Takva inicijativa u aktuelnom momentu je krajnja zloupotreba kulture sjećanja i moralnog digniteta ljudskosti, posebno onog “ratnog”, našeg rht. sugrađanina ef. Lugavića. Uvlačenje njegovog imena u lokalpolitikantske odbranaške igre “pranja” nečiste savjesti dijela Gradske uprave i ordinirajućeg gradonačelnika Tuzle, ko god da je to, i njegove „elitne“ dupeuvlakačke družine, zasigurno su ispod svake razine elementarnog respekta urbanog “zdravlja javnog morala”.
Umjesto, barem simboličkog, padanja na vlastodržačka koljena pred sjenama naših umorenih sugrađana ostavljenih u vatrenom paklu „Doma penzionera“, “poziva se sada upomoć“, tamo gdje mu mjesto nije, blasfemičnim igrokazom preimenovanja ulice, znameniti Rahmetlija. Svi oni koji na bilo koji način, posebno vijećnička diže-rukačka lezihljebovićka „plaćenička“ bratija, pristaju na tu vrstu zloupotrebe, jesu kolaboracionisti institucionalnog promoviranja javnog nemorala i bijede duha. Drugim riječima, jeftine krajputaške metrese.
Na drugom tasu bezuslovne odbrane moralnosti, nesebičnosti, ljudskosti i ličnog dostojanstva, kada je to bilo zaista i najteže, stoji granitni moralni legat amaneta rht. Muhameda ef. Lugavića. Kako onaj savjesnog i duboko posvećenog vjerskog službenika, tako i onog na ratnoj „polutajnoj“ zajedničkoj sahrani na „Slanoj banji“, rame uz rame sa uzoritim tadašnjim gvardijanom fra Petrom Matanovićem, zločinački ubijenih naših sugrađana na „Kapiji“. Postupio je onako kako mu je nalagala savjest „Božijeg roba“, kao i svakog od nas, i Kur'an Časni: svi mi, kako god se zvali i Bogu molili, samo smo ljudi koje je stvorio Bog svojom sopstvenom, neporecivom voljom. Sve drugo, pa i uskogruda, neprincipijelna ekspresna smjena ef. Lugavića sa mjesta glavnom imama Tuzlanskog medžlisa IZ od strane ondašnjeg vrha IZ u BiH, samo su dokaz ogromnosti njegove neokaljane „nebeske“ misije „dobrote kao vrhunca ljudskog intelekta“. Bez i primisli na bilo kakav cinični kompromis sa bilo kim, zbog lične karijere ili nekog drugog probitka privatne naravi. Tako je bilo.
Naravno, iz neizbježnog blata opskurnog, šireg i sveobuhvatnijeg, primarno lokalpolitičkog konteksta, cijela „ulična“ pseudoafera, a i podosta toga drugog u nizu, jeste dobrano kataklizmične naravi po tankovijasti polit-rejting „socijaldemokrata podno Ilinčice“.
U stvari, onemoćali i iznureni tuzlanski SDP, ako još i postoji kao ozbiljna, konzistentna i ideološki prepoznatljiva politička organizacija, ne zna šta će “sa Zijom”, pa i sa samima sobom. “Poćerali su zeca, a išćerali međeda.”
Bez ikakve dileme, ogromna i fatalna je politička i svaka druga šteta koju aktuelni tuzlanski gradonačelnik čini ličnom infantilnom nekapacitiranošću svojoj matičnoj stranci i Gradu. Jedino njegovo ekspresno demisioniranje, ovako ili onako ili “časna ostavka”, može dati neku slabašnu priliku većinskoj stranci u Tuzli da se pokuša iščupati iz, evidentnih, političkih go..na. U protivnom, “pravilan nijet” i pasivno čekanje je samo odlaganje neminovnog i nada za izbornom “obilnom kišom u srcu Sahare”. Ali, očigledno je sve već ozbiljno preko ruba pameti, uz obećavajući “malo morgen” epilog.
Ostaje krucijalno pitanje (ne)razumijevanja društveno egzistencijalnog značaja moralnosti i „dobrog ukusa i pameti“ u javnom diskursu vrijednosti, koji mogu biti uzrokom socijalnog i svakog drugog njegovog fatalnog bespovratnog rasapa.
„Svjedok“ naše neprekinute poražavajuće kolektivne svakidašnje stvarnosti, Miroslav Krleža kaže: „Za mene je pitanje morala pitanje ukusa. Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto što je pametno, to jest punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno. … Pokvaren ukus uvijek je pouzdanim dokazom da pod stepenicama takvih trulih civilizacija trune nečije truplo. Truplo nekih principa i životnih ideja, truplo gnjilih pogleda na svijet i nezdravih međuljudskih odnosa.“
Neka nam je svima blagougodan i dubok san pravednika čiste savjesti. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
———————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
U ovoj kasablijskoj pustinji duha koja se zove gradom u koju se dolazi Osmanskim Kaldrmama sa pogledom na arheološki artefakt Želj. prugu, a čijim sokacima ne možeš proći od sive akademske svite tzv. doktura i magistara kojekakvih sciencija (jadna majko), ne reagovati sa oduševljenjem na ovaj tekst je ravna izdaji ljudskog poslanja i misiji koju mu je Stvoritelj povjerio.