Život teče u laganom ritmu, naslov je i prvi su stihovi starogradske pjesme koju, kao i sve ostale, sjajno pjeva bard tog muzičkog žanra, Zvonko Bogdan.
S obzirom na to kako danas provodi vrijeme i umirovljeničke dane, reklo bi se da život živi upravo u laganom ritmu i poznati Tuzlak, mašinski inženjer i omiljeni profesor mnogih generacija učenika EMŠ-ca, Esad Kunosić, poznatiji po nadimku Soe ili Soje.
Soe mu dodje kao Eso u šatro verziji, potiče još iz momačkih dana, nadimak se zadržao i danas. Jedan je od pokretača gradske manifestacije “Sijelo u podne”, koja je u zadnje vrijeme nešto utihnula. Ali, nije do Sojeta!
PUNIH DEVET DECENIJA
Elem, upravo danas profa je navršio 90. godina života, još je u dobroj formi. Uvijek spreman za eglen-beglen, pun duha, anegdota i šala. Valjda je to onaj “plus” zbog koga ga prijatelji posebno vole, a učenici pamte.
Esad Kunosić i supruga Bahra, rođena Rakanović, nastavnica hemije i biologije, iz B. Novog, upoznali su se u sarajevskom FIS-u, još za vrijeme studija, šezdesetih godina. Po završetku, spleli su porodično gnijezdo u tuzlanskom naselju Kula, odvajkada domu ove loze Kunosića.
– Diplomirao sam 1962. godine na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Bio sam stipendista preduzeća “Tehnika” i odmah sam počeo raditi. Od 1964. godine zaposlio sam se u Elektro-mašinskom i saobraćajnom školskom centru u Tuzli. Nekoliko godina poslije imenovan sam direktorom EMŠC-a, i tu sam dužnost obavljao četiri mandata – uz kafu i rođendanski kolač, u dvorištu porodične kuće u naselju Kula, priča slavljenik, Esad Kunosić Soje.
Do danas sretni brak Kunosića rezultirao je potomstvom: kćerke Džana i Azra, obje nastavnice razredne nastave. Džana, udato Kešetović, jedna od perjanica OŠ Pazar u Tuzli. Azra dugogodišnji novinar “Večernjih novina”, Glasnika UKC-a, “Tuzlanskog lista”, te portala TuzlaLIVE, danas mlađa umirovljenica.
KĆERKE, PETORO UNUČADI I PRAUNUKA NADJA
Bahra i Esad su se okitili s petoro unučadi i praunukom. Rođendanskom slavlju danas su prisustvovali i Amra i Amer, Džanina kćerka i sin. Ona buduća doktorica, sin perspektivni IT programer. Nedostajao je zet, dr. Rifat Kešetović.
Unučad s Azrine strane: mašinski inženjer Faruk i supruga Amina Salković, profesor tjelesnog odgoja Haris i supruga Amra Salković, te kćerka – medicinska sestra Nejra Nuhić sa suprugom Ervinom i kćerkom Nadjom, u Njemačkoj su. Otišli su trbuhom za kruhom.
– Nekad puno dvorište djece, a danas samo zovu telefonom i čestitaju – sa sjetom spominju djed i majka, te mama Azra.
Esad Kunosić je u penziji od 1998. godine. Još je vitalan. Njegov dan počinje u povelikoj bašti koja po broju voćaka, povrća i cvijeća podsjeća na pravu, bogatu botaničku baštu. Sve je njegovih ruku djelo, a unuci, kada su tu, jedino pomognu da baštu pripreme za sadnju. Kćerke, naravno, sudjeluju u branju plodova.
– Ne moram ići na pijacu, sve imamo u bašti. Od voća i povrća. Bude i za djecu i njihovu djecu. Rad u bašti me, ujedno, održava da budem vitalan, mada godine čine svoje – reći će profesor.
BAŠTA, KAFICA, DRUŽENJE
Nakon bašte slijedi kafa sa suprugom, potom doručak. Prije nego što upekne, redovno odšeta u centar grada gdje bi s društvom, u nekom od kafića i restorana, započinjala priča bez kraja. O svemu i svaćemu. Uz dosta šale, prisjećanja na prošla vremena, katkad i o politici.
Za umjereno sunčanog vremena, prošetao bi i do Panonskih jezera. Koji put bi se bućnuo u vodu, pa nazad. Nerijetko ga možete vidjeti kako pješaći uzbrdicom prema kući, s punim “cekerima” kućnih potrepština.
Kad započne priča, najčešća je o vremenu kada je obnašao dužnost profesora i direktora srednje škole.
– U EMŠC-u je nekada bilo oko 2.200 učenika, elektro, mašinske i saobraćajne struke. Školovali smo kadar za cijelu bivšu zajedničku državu. U vrijeme kada sam bio direktor, imali smo isturena odjeljenja u Loznici, Zavidovićima i Bosanskom Brodu, a praksu u najvećim firmama s ovog područja. Predavao sam sve stručne predmete osim mehanike i tehničkog crtanja – podsjeća na bogatstvo naučenog znanja diplomiranog mašinca.
Koliko je generacija učenika prošlo “kroz njegove ruke”, teško je reći. Mnogi su postali stručnjaci iz sfere mašinstva i elektrotehnike, saobraćaja.
– Ko bi ih se svih sjetio! Hiljade učenika je upisano u školske dnevnike. Poštovale su me sve kolege, a posebno učenici. I danas me na ulici zaustavi neko od njih. Ne mogu se sjetiti ni imena, a nekad ni lika. Pa kažu: “Gdje ste, profesore, legendo, da li me se sjećate?” Riječ po riječ i sjetim se generacije tih učenika. Naravno, mnoge poznajem i danas, jer su postali ugledni stručnjaci u raznim oblastima života – dodaje naš sagovornik.
Kaže da je tražio od kolega da imaju razumijevanja za neke učenike koji su izostajali.
– Konkretno, radi se o fudbalerima Slobode poput Lice (Fuad Mulahasanović), Mesketa (Mersed Kovačević) i drugima, koji su išli u našu školu, a zbog putovanja, priprema i utakmica često su izostajali s nastave. Govorio sam: “Ljudi uvažite im izostanke, jer se oni nikada neće baviti zanimanjima za koja se školuju. Oni su vrhunski igrači i bavit će se u životu fudbalom”. Tako je i bilo.
NEMA SARADNJE ŠKOLA S PRIVREDOM
Tokom radnog vijeka obavljao je niz odgovornih dužnosti u prosvjeti, društveno-političkom životu, u sportu. I sam je nosi dres nogometnih klubova iz pedesetih godina, “Građevinara” i “Jedinstva”.
– Bio sam član Republičke zajednice srednjih škola i predsjednik sekcije srednjih stručnih škola BiH. Zatim, član Općinskog savjeta za prosvjetu, te savjetnik Pedagoškog zavoda za stručnu nastavu tuzlanskog sreza – spominje neke od odgovornih dužnosti koje je predano, kao i sve drugo, obavljao u karijeri prosvjetnog radnika.
Kada počne razgovor o školama nekada i sada, reći će da danas nema baš čvrste povezanosti škola i privrede.
– U moje vrijeme stručne škole su tijesno sarađivale s privredom. Stručni ljudi iz privrede učestvovali su u kreiranju i realizaciji nastavnog programa. Bili su mnogi od njih i predavači, ali i kao ljudi koji su pripremali nastavne planove spram potreba privrede. Ne bih govorio o tome kako to danas izgleda, samo ću reći da se danas djeca školuju za zanimanja za koja je teško naći posao. Zato mladi odlaze u inostranstvo – ističe naš “jubilarac”.
Esad Kunosić svoj dnevni raspored, nakon dvosatnog poslijepodnevnog odmora, nastavlja u dvorištu, a potom uz TV. Rado gleda fudbalske utakmice, posebno Bundesligu, ali mu sada nedostaju kanali koji prate njemačku ligu.
BEOGRAD I CVELETOV GOL ZVEZDI
Naravno, prati i šta se dešava u FK “Slobodi”.
– Bio sam svojevremeno u Predsjedništvu FK Slobode, u vrijeme kada je ekipa u Prvoj ligi bila neko i nešto. Nerijetko sam bio vođa puta na gostovanjima, pa i one godine kada smo u Beogradu pobijedili Crvenu zvezdu 1:0 – prisjeća se.
I tada smo se uvjerili koliko profesora Kunosića dobro služi pamćenje.
Naime, spomenuo sam mu da je to bilo one godine kada je Sloboda u Beogradu “razvalila” Zvezdu 3:1. Profesor se nije dao.
– Ne, bilo je 1:0 za nas, sredinom sedamdesetih godina! – kategoričan je sagovornik.
Dok sam radio tekst, ispreturao sam hrpu arhive i, zaista, pronađem podatak o pobjedi Slobode u Beogradu rezultatom 1:0. Strijelac je bio Cvijetin Blagojević, 21. maja 1978. godine.
Pobjeda od 3:1, na Marakani, bila je dvije godine prije, također u maju!
Ova sekvenca ide samo kao ilustracija tvrdnje kako je profa još dobar, bistra uma i dobrog pamćenja.
Čestitasmo 90. rođendan. Poželismo uime svih koji ga poznaju i pamte da bude još puno takvih rođendana, u zdravlju, sreći i veselju. S djecom, unucima i praunucima, te s prijateljima.
Esad Kunosić Soje, jedan je od ljudi koji su u životu Tuzle ostavili lijep i dubok trag! (Tekst i foto: Miro Petrović)
Čestitam Esi, našem dragom profesoru i direktoru 90-ti rođendan.
Sretan rođendan profesore. I pozdrav nastavnici Bahri!