(Zlatni kadeti BiH nakon pobjede protiv Litvanije 85:83 u Kaunasu – Foto: Arhiva)
Hvala im za svaki koš, za svaki skok, za svaki i najtananiji trenutak tih utakmica, za svaku kap znoja sa pubertetskih, dječijih lica, za svaki osmijeh, za trenutke nevjerovatne gandijevske smirenosti, za samo njihovu ostvarenu beskrajnu radost i iskrenu sreću. Dobro je da smo mi ostali u tim momentima bili nevažni i na distanci. Hvala im za ostvarene njihove dane buduće prošlosti.
Kadetska košarkaška, simbolički i stvarno, po ponašanju “najseniorskija” reprezentacija BiH, postala je žilvernovsko ostvarenje i paradigma naše nedavne, bez patosa ideologizirane prošlosti i vremena načina življenja “od Triglava do Đevđelije i od Save do mora”.
Kroz sport, kao samu esenciju i supstrat stvarnog života, pokazali i dokazali su “nedokazivo”: oni definitivno jesu normalan svijet, ali svijet koji im treba što prije prepustiti, jer on je njihov i oni su “na redu”.
Gotovo potpuni muk, tišina, zaprepaštenje i zabrinutost mračnjačkih nacional-šovinističkih političkih oligarhija samo pokazuje da se nekim čudom pojavila možda jedna egzemplarna generacija mladosti, nezagađena smradom njihove homofobije i sveopšte zloće. Generacijski, oni imaju sasvim dovoljno svog biološkog vremena na raspolaganju da neminovno pobijede i bez “trojke” u zadnjim sekundama utakmice svojih života.
(Sinoćnje slavlje naših košarkaša u Skenderiji nakon veličanstvene pobjede protiv Hrvatske – Foto: FB)
Većini nas, koji “daleko pamtimo”, već dugo vremena se čini da je prošlost neugasive saharske žeđi upila sve ono što nam se lijepo dogodilo i da su želje za događanjem i promjenama samo puko lamentiranje i nepotrebno baksuziranje. Sa zla, krenulo se odavno, kontinuirano prema gorem i krajnjem ostvarenju neminovne društvene i političke distopije.
Koliko god je to real-pesimističan, toliko je u najmanju ruku i egoističan, stoicistički stav okrenut prema istoj takvoj stvarnosti i “kraju vremena” optimizma generacije kasnih pedesetih i šezdesetih godina.
Iza nas, još do jučer mladih, lokalno i po svjetskim katakombama, izgubljene i unesrećene generacije, stvarnoj mladoj raji, ne ostaje baš puno toga. Jedino se kroz stisnute zube, nerazgovijetno i bez pravog pitanja, mogu procijediti tek puste tlapnje i bajkovite priča o nekom maglovitom i teško dokazivom, banalnom i nedostižnom, a tako željenom idealu jednostavne kolotečine normalnog življenja, velike većine sasvim običnih ljudi.
Sve do unazad koji dan, izgledalo je besmisleno i nemoguće pronaći za uznapredovalu digitalnu generaciju mobitelomana, jednostavne, zadovoljavajuće i očigledne primjere i crtice iz nepovratno prohujalih vremena naših života “lijepe, obične prošlosti”. Sve se to čini postulatskim nama, koji se bez nepotrebnog uljepšavanja, kristalno jasno sjećamo te epohe, što ukupne slike, što detalja, koji su život činili sigurnim, predvidljivo pouzdanim. Ili je to samo tako izgledalo, što ne mijenja samu suštinu nivoa kvaliteta svakodnevnog, višegeneracijskog bitisanja u jednom generalno, socijalno izbalansiranom društvu nacionalne konsocijacije tipa “bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti”.
Košarkaški kadeti naše zemlje, još uvijek dječijih, nevinih lica, nisu pokazali samo snagu zajedničkog rada, napora i posvećenosti kolektivnom cilju ostvarenja vrhunskog sportskog reazultata njihovog uzrasta.
Neminovno i jednoznačno su nas podsjetili na nas same iz nekih drugih vremana, na tu jednostavnost odnosa uobičajenog zajedničkog, komšijskog života, neusiljenog, iskrenog međusobnog poštovanja i uvažavanja, ali i uz slobodu ličnog izbora privatnog načina življenja i prijatelja. To su bili nezaboravni sportski i svaki drugi “dani buduće prošlosti” koje su nam, iz nepoznatih i misterioznih razloga, posvetila (i očitala lekciju) naša golobrada djeca. Ako ništa drugo, imaju neotuđivo pravo da izaberu svoju sopstvenu budućnost.
Možda to bude ličilo na “našu lijepu prošlost” humanosti, ali u novoj, digitalnoj epohi.
Neka oni budu ti koji će to odlučiti i saznati, uz zvuke “The Moody Bluesa” njihove epohe. (Piše: Derviš Čičko, “TuzlaLIVE”, 2015. godine, nakon zlata Kadetske reprezentacije BiH u Litvaniji)