Novinar jednog portala iz Republike Srpske pozvao me je telefonom i pitao da li bih mogao da nešto kažem o tome zašto je u Haškom trribunalu i Mehanizmu za međunarodne sudove, zbog ratnih zločina, najviše osuđeno Srba?
Odgovorio sam da mogu o tome govoriti, a onda me je on, valjda da me podsjeti, rekao da je u Tribunalu osuđen 51 Srbin na ukupno 758 godina, dok su optuženi Bošnjaci i Hrvati zajedno dobili trostruko manju kaznu.
“Da, najviše je presuda za ratne zločine u BiH od 1992. do 1995. izrečeno komandantima i vojnicima Srbima, jer su masovno kršili međunarodno humanitarno pravo – ubijali civile i ratne zarobljenike, a to su u svakom ratu zaštićene kategorije” – rekao sam.
Na ovaj moj odgovor stiglo je potpitanje: “Da li su dokazana ova kršenja samo Srbima ili za isti ratni zločin koji su izvršili Bošnjaci i Hrvati takvih dokaza nije bilo? Zločine su vršile sve strane” – kazao je on.
Shvatio sam kuda vodi ovaj dijalog, pa ću na ovom mjestu napisati ono što sam u telefonskom razgovoru rekao. Dakle, tačno je da je Srba najviše kažnjeno, ali ih nije ni optužila ni osudila nikakva “antisarpska politika”, ili neki “prijeki sud” kako se u entitetuu Republika Srpska stalno govori.
Za zločine na teritoriji BiH, osuđeno je pet Bošnjaka na 41,5 godinu zatvora i 18 Hrvata na ukupno 277 godina robije. Kazne su izrečene u pravičnom suđenju u kojem su advokati optuženih imali mogućnost da iznose dokaze u korist svojih klijenata.
U toku vanjske agresije na BiH iz Srbije i Crne Gore, i unutarnje od naoružanih članova Srpske demokratske stranke generalu Ratku Mladiću stizalo je naoružanje, vojna oprema, rezervni dijelovi i gorivo tako da su oni to mogli ne samo da koriste logistiku na frontu, nego i neselektivnim granatiranjem, po civilnim objektima.
Takva pozicija je kod njih proizvela veliku aroganciju koja je podsticana nacinalističkom mržnjom prema Bošnjcima i Hrvatima. Zbog toga su mnogi komandanti i njihovi potčinjeni u Vojsci RS-a tokom rata izvršili progon, istrebljenje, ubistvo, kršenje zakona i običaja ratovanja, deportaciju, nehumano djelo prisilnog premještanja, terorisanje, protivpravne napade na civile, uzimanje talaca, a u Srebrenici i genocid. Kazne su bile srazmjene veličini zločina bez obzira na nacionalnost.
Dakle, u Bosni i Hercegovini je počinjen cijeli spektar svih mogućih ratnih zločina zbog kojih su mnogi osuđeni, ne samo iz srpskog naroda, a ima i onih kojima će se suditi u budućnosti. U sudnicama su utvrđivane činjenice koje su van svake razumne sumnje, a rat u BiH vjerovatno je jedan od najbolje dokumentiranih zbog svih suđenja, prikupljenih dokaza, svjedočenja i ogromne dokumentacije koja je pohranjena i objavljena na internetu. Naravno. Suđeno je pojedincima, a ne narodima.
Na kraju, na pomenutom portalu nije objavljeno ništa od onog o čemu sam govorio, jer se urednicima očito nisu svidjele činjenice koje sam kao neovisni i nestranački komentator iznosio. Rekao sam svoje, ali ne znam zašto me je njihov novinar uopće zvao i pitao ako na portalu nisu u stanju prihvatiti istinu. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)