Beogradski vojni analitičar Aleksandar Radić (rođen u Doboju), koji je u srbijanskim medijima dobio više prostora nakon što je Miroslav Lazanski otišao za ambasadora Srbije u Moskvi, u jednoj emisiji TV Prva, u kojoj se govorilo o vojskama u regiji, pokazao je totalno neznanje o Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, rekavši da OS BiH od naoružanja imaju jedino ono što im je ostalo od bivše JNA. Doduše, naša vojska ima još jedan mali dio zaostalog naoružanja, a višak je većinom istopljen u Željezari Zenica ili uništen delaboracijom (vađenje eksplozivnih materija iz municije). Vrijeme je učinilo svoje i vojska od te gvožđurije ima više štete nego koristi.
Radić s kojim sam se upoznao na jednom seminaru u Zagrebu 2008. godine, da je htio mogao je da se informira o tome šta od oružja imaju naše OS, ali vjerojatno mu se učinlo zanimljivije da priča odoka, iznosi neistine i pogrešno prikaže našu vojsku. Tako ne rade pravi analiičari, ali ovom “stručnjaku” nije prvi put da se folira, pa je prošle godine uhapšen kad je bez dozvole fotografirao vojni aerodrome Batajnica kod Beograda. Poslije se pravdao da je lišen slobode zbog toga što kritikuje Vojsku Srbije, ali se, ipak, izvukao samo sa novčanom kaznom.
On očito nije znao da su se OS BiH dobrano naoružale i opremile zahvaljujući donacijama prijateljskih zemalja, jer im se iz državnog proračuna ne daje novac za tehničko moderniziranje. Čim su 1. januara 2006, utemeljene Oružane snage BiH, Amerikanci su donirali 45.000 automatskih jurišnih pušaka M 16 NATO-ovog kalibra 5.56×45 mm. Puška je u operativnoj upotrebi u više od 80 zemalja, među kojima je i 15 članica NATO-a. To je lagano oružje koje ima veliku brzinu gađanja i koriste ga tri pjašadijske brigade čija su zapovjedištva u Banja Luci, Čapljini Tuzli i brigada taktičke podrške u Rajlovcu.
Kopnene formacije imaju suvremeno topništvo, tenkove i oklopne transportere i specijalna vozila i to je većinom dobijeno u okviru nekadašnjeg američkog programa “Opremi i obuči” koji je bio u Vojsci Federacje BiH. Tenkovi su, na primjer, porijeklom iz SAD-a, Francuske i Ruske Federacije, a tu je i jugosovenski tenk M 84 koji je i u naoružanju Vojske Srbje i Hrvatske vojske. Naša vojska, uz stalo, ima u haubice 105 mm koje su proizvedene u Kompaniji “Bratstvo” Novi Travnik, a nišanske sprave su im iz tvornice “Zrak” Sarajevo. Domet haubice je 12 km i koriste se za opću artiljerijsku pdršku.
Iduće godine Oružane snage BiH dobit će od SAD-a četiri nova transportna helikoptera tipa Huey II američkog proizvođača Bell, a svaki od njih može prevesti do 13 osoba ili nešto više od dvije tone tereta. Ovim nas Amerikanci časte, jer oni koštaju 38,5 miliona dolara, a BiH će platiti samo 4,36 miliona. Ova američka donacija puno nam znači kad se zna da nijedan od 38 helikoptera kojim se sada koriste OSBiH nije mlađi od 25 godina, ali je većina i dalje u upotrebi. Uz nabavku četiri helikoptera financijski paket sa Amerikancima osigurava i obuku pilota i tehničara, isporuku rezervnih dijelova.
Za slučaj potrebe imamo, dakle, i vojsku i naoružanje, a ko u to ne vjeruje (kao kolega Aleksandar Radić), bolje je da ne provjerava. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopoitički komentator iz Sarajeva)
Štovani Krečanin Đuro vrlo razborito, i između redova, bavi se argumentirano tezom “odvraćanja”, koja, u stvari, govori o neophodnosti posjedovanja sopstvenog vojno-oružanog potencijala kao krajnjeg “argumenta sile”. Paralelno pojašnjava da se komšijski teritorijalno-politički apetiti spram BiH nisu promijenili, ali strategijske, pa i operativne, okolnosti su beskrajno daleko od pozicije konkretnog agresorsko-neprijateljskog vojnog konteksta spram domaćeg civilnog stanovništva ostavljenog bez osnovne odbrane i “spremnog za genocidno klanje” iz perioda ‘92.-‘95. Takve katastrofične okolnosti političke, i svake druge, fatalne naivnosti, teško da se mogu u stvarnosti reinterpretirati. Ipak, nedavna gorka ratna iskustva su još vrlo svježa, ali i hrpa nepresuđenih ratnih zločinaca na slobodi ili presuđeni slavljeni kao nacionalni heroji, desetine hiljada “nestalih”, kao i uporna nastojanja relativiziranja zločina. Na kontra strani vojno-sigurnosnog “pesimizma” je dio štaba NATO-a na Butmiru i td., kao i vrlo potentna domaća namjenska proizvodnja. Naravno, zlu ne trebalo.