Jedan profesor Univerziteta u Sarajevu, koji piše neki stručni rad, nedavno me je pitao: da li će ratni zločinac Novak Đukić koji je osuđen na 20 godina zatvora zbog maskra na Kapiji u Tuzli, ikad biti iza rešetaka, a ja sam mu nevoljno odgovorio: “Nažalost, neće.”
Premda je rođen u jednom selu kod Banja Luke, zbog toga što je državljanin Srbije ne može biti izručen u Bosnu i Hercegovinu, a u Srbiji ne smatraju da je zločinac.
Doduše, BiH i Srbija 2013. potpisali su 2013. sporazuum o ekstradiciji, ali to se ne odnosi se na optužene za genocid, zločine protiv čovječnosti ili druge ratne zločine. Dakle, mogu se izručiti ubice, teroristi ili kradljivci automobila, ali oni koji su u ratu naređivali masovne egzekucije civila ne mogu. Zašto su naši organi na to pristali, to je drugo pitanje. Nisu trebali.
Naravno, Novak Đukić kaznu može služiti i u Srbiji jer je ta država 2010. godine potpisala sporazum sa BiH koji omogućava međusobno izvršenje kazni. Međutim, ne šalju ga u zatvor zbog njegovog “psihitičkog stanja”, ali to nije ništa drugo nego izbjegavanje primjene pomenutog sporazuma i očigledna podrška zločincu.
Podsjetiću da je za Đukićem je raspisana međunarodnba potjernica u oktobru 2014. jer se nije odazvao pozivu za izvršenje kazne, ali u Beogradu se se na to oglušili. Nakon toga je od Srbije zatraženo preuzimanje presude, ali ponovo opstrukcije. Viši sud u Beogradu nekoliko puta je odgađao ročište na kojem je trebalo biti razmatrano preuzimanje izvršenja Đukićeve 20-godišnje zatvorske kazne.
Obrazloženje je isto – “psihička trauma”, uz predočenje dijagnoze specijaliste i potvrde da se liječio na VMA. Zločinac očito ima saučesnike ne samo među kolegama penzionisanim oficirima, nego i među doktorima koji ga s izmišljenim opisima simptoma i znakova “bolesti”, oslobađaju odgovornosti.
Đukić zbog navodne bolesti nije sposoban za suđenje, ni za zatvor, a neke beogradske kolege mi kažu da on ne samo da samostalno šeta ulicama Beograda, nego i ide na stadione i gleda nogometne ili košarkaške utakmice. Srbija i u ovom slučaju potvrđuje da je “sigurna kuća” za lica koja su osuđena, ili optužena za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. To je onima koji Đukića u javnosti prepoznaju normalno i ne misle na masovno ubistvo tuzlanske mladosti 25. maja 1995. koje je on naredio.
Novak Đukić nije jedini ratni zločinac koji je sigurno sklonište našao u Srbiji, ima ih još barem 20-tak. Dakle, oni koji su optuženi ili kažnjeni u Sudu BiH, a imaju srbijansko državljanstvo mogu biti mirni, budući da za te zločine neće biti procesuirani u Višem sudu u Beogradu. To je jedan od načina kojim se izbjegava odgovornost za počinjene ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.
Ono što je posebno zabrinjavajuće u vezi s masakrom na Kapiji je negiranje zločina koji je utvrđen u procesu protiv Novaka Đukića, a u kojem je on pravosnažno proglašen krivim. To je nastavak politike koja omalovažava žrtve i njihove patnje i onemogućava bilo kakvu diskusiju o pomirenju i činjenicama o ratu.
Dokle ide to negiranje pokazuje i dokumentarni film “Mučni teret podmetnute krivice” autora Dragana Elčića koji je prvi put prikazan u Banja Luci, a baziran je na nekakvoj ekspertizi izvršenoj na poligonu Nikinci u Srbiji. U filmu se insinuira da eksplozija na Kapiji u Tuzli nije prouzrokovana granatom od 130 milimetara, već da se radi o više sinhrono aktiviranih eksplozivnih naprava. Svašta.
Kad sam jednom o ovome razgovarao s profesorom dr. Berkom Zečevićem, koji je vještačio na suđenju Novaku Đukiću u Sudu BiH rekao mi je da je ne samo apsurdno, nego i krajnje nehmano negirati dokazane činjenice. Dodao je da je u Sudu BiH o tome imao žestok stručni duel s vještakom odbrane Vladom Kostićem, balističarom iz Beorada.
Sudsko vijeće prihvatilo je kao pouzdan zaključak iz Zečevićeve analize o tome da je granata koja je eksplodirala na Kapiji ispaljena sa Ozrena i na temelju toga je Đukić proglašen krivim i osuđen. Tako.vane ekspertize koje su o tome nekoliko puta tendenciozno organizovane u Sribji nisu vjerodostojne. Sračunate su na to da Đukića prikažu nevinim, ali tim konstrukcijama i podvalama ni na koji način ne može se osporavati vještačenje Berka Zečevića.
U proteklom periodu napisao sam dosta tekstova u Oslobođenju, Startu BiH i u ovom portalu o zločinu na Kapiji u Tuzli, a o tome sam, u raznim prilikama, govorio i u elektronskim medijima. Ovog’puta sam podsjetio na to da Novak Đukić nije u zatvoru, a odavno je trebao biti. To je nepravda koju Srbija čini žrtvama i njihovoj rodbini, a ja to neću prestati javno kritikovati. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva)