U posljednje vrijeme u razgovorima o budućnosti Bosne i Hercegovine, nažalost, pominje se i mogućnost rata kao načina rješavanja unutarnjih protivrječnosti – što je, treba odmah reći, nemoguća misija, jer su oružani sukobi na ovim prostorima završeni 90-tih godina i ne nema reprize. Barem tako pričaju u Vašingtonu i Briselu.
Ali, već i samo pominjanje rata kao solucije budi turobno sjećanje onih koji su preživjeli ratne strahote i još više kod onih koji su nekoga bližnjeg izgubili. Narod iritiran pominjanem rata kaže ”ko ga želio, u kući ga imao”.
Prema podacima Istraživačkog dokumentacionog centra Sarajevo u ratu u BiH 1992 – 1995. više od 97.000 osoba stradalo je od posljedica ratnih djelovanja. Neki misle da je i više, ali kud ćeš više, pa zar i ovaj broj nije velika opomena i da oni kojima je rat u glavi imaju problema s glavom! Kome rat treba, zapravo, nikome ko je racionalan, ali nekima je prijetnja ratom, izgleda, dobra poštapalica.
Već je rečeno da u ovom dijelu Evrope niko nema kapacitet za vođenje rata, ali istina oružja i to onog najubojitijeg ima, samo neka se koristi za vojne vježbe, a ne za agresiju. I dobro je da postoji balans u oružju kako bi oni najjači imali rešpekt jedni prema drugima, pa će tako biti obostranog odvraćanja od upotrebe sile – danas i sutra.
Šta uzrokuje krizu u funkcioniranju države BiH, pa se čak pominje i omogućnost njenog opstanka u ovim granicama? Problem je u Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je istina okončao ubijanje, raseljavanje i razaranje, ali nije uspostavio takvu državnu vlast koja se neće moći entitetski opstruirati. Ozbiljan propust tog mirovnog sporazuma sastoji se u tome što je stvoren okvir koji omogućuje stranama u sukobu nastavak rata mirnim putem. Jedni bi ne da se cijepe, nego da se otcijepe, drugi da dobiju treći entitet, a treći da imaju državu, pri čemu se prethodne dvije prve opcije plaše od unitarizma. Ne bih baš rekao da su funkcionalna država i unitarizam isto.
I tako se sve vrti ukrug. Mogu li promjene izbornog zakona po volji Hrvatske demokratske zajednice dati impuls daljoj izgradnji povjerenja? Teško je to postići kad se izlazi u susret samo jednoj strani, ali možda bi vrijedilo pokušati, pa da se i nova Vlada Federacije BiH konačno formira. A šta je sa planom režima u Republici Srpskoj da se sa zvaničnicima Federacije BiH razgovara o budućnosti BiH s opcijom mirnog razlaza? Teško da će do tih razgovora uopće doći, jer oni iz Banjaluke o tome neće imati sugovornike u Sarajevu.
Ovom napaćenom narodu treba mir, više radnih mjesta, bolje plaće i penzije, racionalno zdravstvo i dosta drugih boljitaka, a ne nastavak rata drugim sredstvima, a pogotvo ne oružani sulobi, pa makar bili i niskog intenziteta. Nijedan narod svojim predstavnicima u vlasti nije dao mandat za rat, nego za mirno rješavanje svih gorućih pitanja, ali svakako bez uvjetovanja i isključivosti, nego s voljom za kompromis. Ne po onoj šanerskoj “pošteno, pa ko koga za*ebe”. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)