U geografskom smislu Karađorđevo je naselje u općini Bačka Palanka u južnobačkom okrugu u Vojvodini, a u političkom to je mjesto sastanka Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića na kojem su crtane karte tzv „velike Srbije“ i „velike Hrvtske“. Neki kažu da je to bio tajni dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine, neki da je dogovoreni rat koji će uslijediti, neki da je to bio samo susret u sklopu traženja rješenja za mirni raspad bivše Jugslavije. Bilo kako, Karađorđevo nije mit nego realnost, pa se i danas poslije toliko godina pominje.
Nažalost, na početku 90-tih mir je “zakopan”, jer je bivša JNA 1991. izvršila agresiju na Hrvatsku, a potom 1992. i na BiH, da bi 1993. godine Republika Hrvatska u ratu u BiH angažIrala dvije kompletne gardijske brigade i četiri brigade koje su bile djelomično popunjene što je, također, bila agresija.
Zašto podsjećam na Karađorđevo i ratove u Hrvatskoj i BiH? Zbog toga što je direktor Centra za regionalizam iz Novog Sada, Aleksandar Popov, ovih dana izjavio da duh Karađorđeva već duže vrijeme visi nad regijom. Inače, Popov je sarajevski student i (završio je FPN) i u vrijeme kad sam bio glavni urednik omladinskog lista “Naši dani” (1974-1978.) on je bio naš suradnik Aco. Inače, centar kojem je na čelu po svom konceptu godinama propagira i afirmira ideju regionalizma u skladu sa evropskim trendovima i iskustvima što podrazumijeva dijalog, a protiv konflikta.
Popov tvrdi da je negiranje BiH, kao države, i priča o Republici Srpskoj, kao samostalnoj državi, koja jednog dana treba da se ujedini sa Srbijom, ozbiljno kršenje Dejtonskog sporazuma i unošenje nemira, ne samo u Bosnu i Hercegovinu, nego i u regiju i da je to, na neki način, samo produžetak ideje o “velikoj Srbiji”. On dodaje da na ovo atakiranje upozorava i visoki predstavnik Valentin Incko, ali to Milorada Dodika ne brine. Zanimljivo je da je on Republiku Srpsku, koja je legalizirana u Dejtonu i kojoj je dat ustavni okvir sa Ustavom BiH, vratio na pozicije Karadžićeve RS.
S druge strane, Dragan Čović po svaku cijenu želi promjenu izbornog zakona BiH da bi, kako je rekao, hrvatski narod birao svoje legitimne predstavnike u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Federalnog parlamenta, a to se u Sarajevu objašnjava kao, “na mala vrata”, formiranje trećeg entiteta. To je pokušaj ponovnog crtanja ratnih granica, ali to ukazuje na još nešto – da je priča o tome kako HDZ brani interese Hrvata u BiH, u stvari, obična demagoška floskula. Ova stranka, zapravo, privilegira samo svoje članstvo, a Hrvata ima i u drugim strankama i ne smatraju se manje vrijednim od onih kojima je Ćović samoinicijativno dao atribut legitimnosti.
Zalagati se da treći entitet obuhvata teritorije koje je u ratu osvojilo Hrvatsko vijeće obrane znači otpisati sve Hrvate iz Sarajeva, Banjaluke, Tuzle, Zeničko-dobojskog kantona i tako dalje. Time je Čović poručio Hrvatima koji nisu u zapadnoj Hercegovini ili središnjoj Bosni – ili se preselite na prostor bivše Herceg-Bosne ili sami o sebi vodite računa. Čovićeva „briga“ za Hrvate izvan HDZ-a je nepotrebna budući da se oni u drugim partijama osjećaju zaštićenim.
Dva entiteta po Dejtonu su dovoljna i treći bio višak. I premda se kaže da od viška glava ne bili, od ovog bi moglo biti glavobolje. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva)