Po kratkom domaćem postupku: Covid-metak u čelo!

Danas je subota, 13. marta Gospodnje 2021. i to može možda biti i jedan sasvim običan dan. Ali, nije. Danas je i dan jedne od tuzlanskih dženaza beskrajne tuge i dan koji neće moći dati podnošljiv odgovor na jedno sasvim obično, dječije nevino pitanje: „Gdje je moj tata“, i time bespovratno biti pretvoren u ličnu tragičnu sudbinu svih paralelnih vidljivih i nevidljivih svjetova oko nas, jedne anđeoske djetinje duše i darovanog života.

Najmanje posljednjih godinu Covid-dana smo, kolektivno i pojedinačno, fatalnom skrušenošću nagnuti nad svojim grobovima, iščekujući svoj red da se potpuno selektivnom predvidljivom matricom otvori mezar pred našim očima i da padnemo u njega bezglasno, tupo i bez riječi. Sve same nevine žrtve jednog zlog, bezdušnog i besćutnog vremena usuda raščovječenja, kada gotovo da „živi zavide mrtvima“ i gdje se nekom potpuno paničnom otupljenošću pokušava ne postati dijelom nekog rutinskog dnevnog statističkog crnog izvještaja, gotovo uobičajene banalnosti vremenske prognoze.

Svaki lični i bliski, ozbiljniji susret sa Covidom-19 jeste hladni dah smrti u lice, dodir neke ruke sa drugog svijeta i pokazna vježba bliske neizbježnosti smrti, što god to bilo, ali i dokaz da nije „smrt neprovjerena glasina“. Nešto je i više od toga.

Aktuelno vrijeme još neprekinute pomame masovnog pandemijskog umiranja, nije samo „Božije davanje“, posebno globalistički promatrano i bez primisli striktne teorija zavjere, pošto se može i očima sasvim običnog laik-promatrača uočiti relativno kruto-predvidljiva letalna selektivnost, koja ne može biti „prirodna“, pošto, jednostavno, nije do sada viđena. Ona je hibridna, uniformno poluprogramirana, sekvencijalno generacijski usmjerena i eugenički sofisticirano ubilački precizno naciljana na jedan cijeli, široki populacijski pojas „smrtnih osuđenika na Covid-19“. I mi, u svoj svojoj lokalnoj beznačajnosti, na toj razini odgovornosti spram „kretanja svjetskog duha ka slobodi“, možemo samo retorički spekulirati mentalne gimnastike radi.

O posljedicama po naše konkretne živote, koje u prvi mah mogu izgledati i kao neka viša sila, može se govoriti na vrlo jednostavan, konkretan i svima sasvim razumljiv način: to je ono što vidimo sopstvenim očima.

Naime, sve ono što su raznorazne razine vlasti kod nas proizvodile proteklih godinu dana, po svom sadržaju, a posebno prema efektima na terenu, jeste egzemplaran čin veleizdaje spram svojih podanika, koje su izložili masovnom umiranju. Da bi nas hladnokrvno ubijali (ne)činjenjem, činili su sve što su mogli, čak ponekad i preko svojih mogućnosti: socijalni nemar, besperspektivnost, izgladnjivanje, masovno sijanje materijalne bijede, nepravda, nejednakost pred zakonom, fizička nesigurnost i uspostava društva potpuno apsolutne korupcije i vlasti ostrvljenih pomafijašenih politokratija.

„Nepotrebne“ žrtve pandemije jesu tačka na „i“ i sasvim je moguće empirijski brojčano izraziti obim bukvalno poubijanih građana BiH, a još direktnije u Federaciji BiH, njihovim potpunim prepuštanjem stihiji Covid-umiranja bez bilo čega što bi ličilo na iole organiziranu skrb države spram svojih građana. Uostalom, svi naši mrtvi sugrađani kao direktna posljedica samo neblagovremenog obezbjeđenja vakcina, idu na dušu aktuelne izvršne vlasti raznoraznih nivoa: oni su lično i kolektivno odgovorni za te masovne smrti, uništene porodice, unesrećene pojedince. I to jeste klasičan čin veleizdaje i zaslužuju da budu tako i tretirani: bez milosti, skrupula i obzira, baš onako kako oni sami smatraju da je „normalno“ spram drugih.

Naravno, čini se da su mehka vremena „prosvijećenog apsolutizma domaće demokracije“ definitivno iza nas i da ne postoji previše sofisticiranih paradigmatskih dilema provenijencije „socijalna reforma ili revolucija“: previše je grobova, a još više modernih robova. Ipak, za sada se samo ubrzano u redove Covid-smrti postrojavamo. Dobrovoljno, u tišini i bez otpora. (Piše: Derviš ČIČKO)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.