Slučaj Narodnog pozorišta Tuzla trebao je da dobije najviše jedan pasus u ovom feljtonu. Prvobitna namjera bila je da se kroz primjer tuzlanskog pozorišta objasni otkuda baš u glumačkoj i scenskoj branši toliko zlostavljača, tj. kako ta djelatnost privlači žene, a s njima i predatore. A onda je „Oslobođenje“ pokrilo epilog slučaja, da bi Narodno pozorište odgovorilo saopštenjem koje vrijeđa inteligenciju i osjećaj časti. Zbog novonastale situacije došlo je do promjene plana.
Da, za početak, objasnimo o čemu se konkretno radi. Dvadesetog januara na FB stranici „Nisam tražila“ objavljena je ispovijest glumice – vanjske saradnice, koja je opisala kako je kolega, stalno uposleni glumac NP Tuzla, redovno seksualno uznemiravao.
Kao kulminaciju njegovih napada navela je slučaj koji se, u najboljem slučaju, može opisati kao napastvovanje, a nije isključeno da bi zakon to tretirao i kao pokušaj silovanja. Tada ju je dotični zarobio u svlačionici i počeo se samozadovoljavati pred njom, a potom nasrnuo na nju. Napad je prekinuo upad drugog kolege u svlačionicu. Bitno je napomenuti da se sve odigralo dok su radili neku dječiju manifestaciju. Kako kaže žrtva, „djeca su dakle bila sprat niže, njih 300“. Opisala je kako je trpjela njegovo zlostavljanje prije i poslije datog incidenta, kao i to da nije jedina koja je tome bila izložena. Odmah po objavi ispovijesti kontaktirao sam neke od insajdera, koji su mi potvrdili da zapravo svi u NP već znaju o kome se radi. Oštećena je napisala kako je u pitanju „kolega s posla (glumac, oženjen) za kojeg se zna da se nabacuje svakoj ženi i kolegici koju sretne, mladim glumicama (čitaj: spoljnim saradnicama) u pozorištu stresove pravi jer on je zaposlen, a one nisu, samim tim ne žele odmjeravati kredibilitet s njim…“
Medijska kampanja
Narodno pozorište Tuzla reagovalo je tada saopštenjem za javnost, davanjem podrške žrtvi, podnošenjem krivične prijave protiv „NN lica“ i obećanjem da će sprovesti internu istragu i kazniti krivca. Ruku na srce, uradilo je više i brže, od većine prozvanih ustanova. No, nakon ovakvog ishoda, ne može se reći da je sve do sada urađeno bilo i dovoljno.
„Oslobođenje“ je 20.04. objavilo vijest u kojoj je navedeno kako je interna istraga završena, krivac identificiran i „kažnjen“ – pismenom opomenom pred otkaz?! Novinar „Oslobođenja“ takvu je mjeru, obzirom da dati glumac nije izgubio ni dana posla, ni feninga plate, a vjerovatno ni minute sna, ispravno nazvao „nagradom“. Jer, kako drugačije nazvati kada je neko ko je počinio takvo nedjelo prošao samo sa „pismenim ukorom direktora“? Kao olakšavajuća okolnost uzeto je navodno priznanje počinjenog djela i (iznuđeno) izvinjenje. Odjednom, javne ustanove su počele da funkcionišu po principu religijskih zajednica – dovoljno je priznanje i pokajanje, da bi se dobio oprost. Nije nego…
Radi se o tome da direktor NP Tuzla, Mirza Ćatibušić, nije bio spreman da uradi ono što njegova pozicija zahtijeva i jedino što je ispravno – da se osigura da će počinilac biti adekvatno kažnjen, tj. ostati bez posla u toj ustanovi. Izdvajam direktora Ćatibušića jer zauzima tu poziciju, iako je i vrapcima na granama jasno da direktori javnih preduzeća i ustanova uglavnom sprovode dobijene naloge i da nijednu bitnu odluku ne mogu donijeti samostalno. Ko god da stoji iza ovakve odluke, treba da zna da bi minimum ionako zakašnjele pravde za žrtvu, bilo osiguranje da ona nikada više neće morati doći u direktni, profesionalni ili bilo kakav drugi kontakt sa svojim zlostavljačem. Kozmička pravda bila bi zadovoljena kada bi njegova upražnjena pozicija pripala, o štajaznam – njegovoj žrtvi, možda?!
Predstava sa „internom istragom“, kao i saopštenjima za javnost, očigledno je za cilj imala zaustavljanje širenja priče, zataškavanje i zaštitu identiteta počinioca. Nakon što je Tuzla bila u fokusu priča na FB stranici „Nisam Tražila“ u udruženju „Revolt“ održan je (polu)tajni sastanak. Na njemu je prisustvovao je i direktor Ćatibušić, koji je tom prilikom rekao kako misli da se medijska bura oko cijelog slučaja polako stišava. Neću napisati „izrazio nadu“, iako se iz svega do sada poznatog, upravo to da zaključiti. Isto tako, teško je oteti se dojmu kako su direktoru Ćatibušiću ipak medijska slika, zaštita identiteta i radnog mjesta počinioca, te imidž ustanove koju vodi, bili važniji i od zadovoljenja pravde i od zaštite žrtve. Takva namjera izbija i iz zadnjeg saopštenja za javnost, u kojem se napada izvještavanje „Oslobođenja“ i naziva tendencioznim, iako u tom izvještaju nije napisano ništa neistinito. Ako je išta tendenciozno, to je implikacija iznesena u istom saopštenju, po kojoj ispadne da je žrtva zadovoljna ishodom postupka, jer se kurtoazno zahvalila članovima disciplinske komisije, nakon što joj je rečeno da nijedan drugi ishod nije moguć.
Zloupotreba Zakona o radu
Uprava NP Tuzla pozvala se na član 100 Zakon o radu, po kojem je za počinjeno djelo nastupila zastara. Ako uzmemo u obzir činjenice da je počinilac otkriven, da je priznao djelo, te da se izvinio, što mu je uzeto kao olakšavajuća okolnost, opravdano je upitati direktora da li su isprobane baš sve opcije? Sigurno da se moglo krivca nagovoriti da sam podnese ostavku, u zamjenu za zaštitu identiteta. Ovako je dobio „i jare i pare“ – zadržao ugodnu poziciju na državnim jaslama, bez gubitka sigurnosti koju pruža anonimnost. Osim konkretnog incidenta za kojeg je ovaj kobajagi kažnjen, spominju se oni koji su se desili prije, ali i poslije njega. Šta je s njima? Je li i za svaki od njih sprovedena istraga, je li utvrđeno da se radi o ponavljaču nedjela, je li baš za svaki od njegovih ispada i napada nastupila zastara?
U Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji JU Narodno Pozorište TUZLA navodi se: Pozorište je javna ustanova i organizaciona cjelina, čija je djelatnost od posebnog društvenog interesa.
Znači, nije to bilo kakva firma, nego javna ustanova koja svoje postojanje opravdava posebnim društvenim interesom. Naravno da ni u jednoj organizaciji takvo ponašanje ne bi smjelo biti tolerisano ili proći nekažnjeno, ali za pozorište, baš kao i za visokoškolske ustanove, treba da vrijede puno viši standardi. Ipak se radi o, kako to često vole reći scenski radnici – hramu kulture. Kakvu to onda poruku šalje direktor NP Tuzla ovakvim ponašanjem i kakav učinak njegovi postupci mogu imati na kulturu? Gdje je tu poseban društveni interes?
Nije jasno kako je to organizovan i sistematizovan rad ove ustanove, da se neko za kog je dokazano da se ponašao nasilnički prema kolegici, može provući tako lako. Pitanje koje se nameće iznova i iznova je identitet počinioca. Tako se, naime, štiti obraz i ugled ustanove, kao i onih koji u njoj rade – identifikovanjem krivca, njegovim odvajanjem od kolektiva. Direktor Ćatibušić je zarad mira i sigurnosti jednog od svojih uposlenih, spreman tuzlanskoj i široj javnosti prepustiti da pogađaju. Na taj način, on interes jednog pretpostavlja interesima ostatka svojih uposlenih. Napasnik je opisan kao oženjen čovjek, pripadnik mlađe generacije glumaca i nije jedini koji odgovara tom opisu. Na njegove kolege koje imaju nesreću da odgovaraju datom opisu, a koji su u svom ponašanju i ophođenju prema kolegicama bili korektni, nepravedno je bačena sjena sumnje.
Naglasimo to, u ovom slučaju se pod izrazom „mlađi glumac“ misli na čovjeka od 40-ak godina! Vidjeli smo u par navrata kako se ističe njegova upitna „mladost“, gotovo kao da se njegovo ponašanje pokušava prikazati kao ispad tinejdžera podivljalih hormona. Ipak, očigledno je da se radi o odraslom, oženjenom čovjeku i već formiranoj ličnosti. On je već sazrio u to u što je sazrio i teško da tu ima prostora za popravak i rehabilitaciju, van neke institucije i/ili bez profesionalne intervencije.
Zamazivanje očiju
Potezi i odluke direktora Ćatibušića su ovakvim epilogom prokazane kao kozmetičke, s namjerom da se zamažu oči javnosti i cijeli slučaj stavi ad acta. Ostaje da vidimo kako će to izgledati nakon što slučaj dobije i sudski epilog. Ako je tokom internog procesa okrivljeni priznao krivicu, pa se čak i izvinio, da li to može biti korišteno u dokaznom postupku protiv njega na sudu? Jesu li svi oni koji su učestvovali u radu disciplinske komisije, okončanjem postupka i potvrdom priče oštećene, automatski postali i svjedoci tužbe?
Kako god se to završilo na sudu, stanje koje trenutno vlada u JU NP Tuzla je nenormalno i neodrživo. Nejasno je šta je u glavama direktora i počinioca, kako misle organizovati normalan rad, nakon što je istina isplivala na vidjelo? Nove generacije glumica bi trebale u startu biti informisane o kome se radi i upućene da se posebno paze datog kolege, on bi trebao samo raditi monodrame i predstave u kojima nema ženskih uloga ili štaveć… Njegova žrtva bi se uskoro mogla naći u nekoj novoj predstavi s njim, a prema njenim tvrdnjama, on je svoje napade hinjski znao da sprovede i u toku samih predstava, „improvizujući“, iako to od njega nije tražio scenario, ni reditelji, a naročito ne njegove kolegice. Zabijanje glave u međunožje, hvatanje za grudi, nepropisno diranje, ženomrziteljski rječnik, seksističko verbalno ponižavanje kolegica i druge nepodopštine – sve je to bilo u standardnim „pravilima službe“, za ovog napasnika.
Narodno pozorište Tuzla je ustanova koja postoji više od 70 godina. Ne radi se ovdje samo o ugledu trenutno uposlenih (uključujući direktora), nego o ugledu institucije, jedne od nastarijih aktivnih u gradu. Javna ustanova. Od posebnog kulturnog značaja. Hram kulture. Sigurno može bolje od ovoga i mora bolje. Gdje ima volje nađe se i načina. Gdje nema volje, nađe se izgovora. Do sada smo od JU Narodno Pozorište Tuzla i njegovog direktora dobili izgovore. (Nastavit će se) (Piše: Elvis KUŠLJUGIĆ)
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.