NIJEMA KASABA (3): Akademska čast na tuzlanski način

>>Ne samo da na svojim predavanjima otvoreno govori o tome da su glumice potrošna roba, već ih tako i tretira. Bez obzira na znanje koje neka od kolegica pokaže na ispitu, ako nije dovoljno atraktivna i ako mu se ne obraća blagonaklono dok on otvoreno flertuje s njom, može zaboraviti na ocjenu, a bilo je i slučajeva gdje je prelazio te granice.<<

>> Taj isti profesor dok sam studirala na ADU Tz zaključao (me) u dekanat i napao. Fizički sam se obračunala i jedva napustila kabinet. To je bilo 2004 godine.<<

>>…sve (je) dovodio u vezu se seksom, a nerijetko i prozivao studentice da su debele i da se trebaju više seksati, pitajući ih kakve poze najviše vole, konzumiraju li seks, kako ga trebaju konzumirati da budu manje pod stresom i sl.<<

>>“Hoćeš da ti razvežem šamarčinu,” reče držeći svoju veliku ruku tik kraj mog lica. Strah koji sam tada pretrpjela ne mogu da objasnim. Taj čovjek ima preko stotinu kilograma i da me zaista udario mislim da bih bila u komi. Prijavila sam događaj u Rektorat i pogodite šta se desilo – ništa! Zataškali su događaj, kao što to inače rade u Tuzli.<<

Scene opisane u gore navedenim ispovijestima nisu se odigrale na ulici, ni u kafani, nego na Univerzitetu u Tuzli. Tačnije, Filozofskom fakultetu i Akademiji dramskih umjetnosti. Napadači nisu lokalni jalijaši, alkoholičari i narkomani nego, uslovno rečeno, akademski građani, obrazovane osobe, s titulama.

Kako se jedna visokoobrazovna ustanova uspjela srozati na tako nizak nivo? Za početak razumijevanja tog problema, dovoljno je pogledati Statut univerziteta, Kodeks nastavničke etike i Pravilnike o radu. U njima se ni na jednom mjestu izričito ne spominju intimni odnosi između predavača i studenata, niti se igdje jasno spominju bilo kakvi oblici seksualnog i seksističkog nasilja. Zapravo, cijelo to područje je nedovoljno definisano i siva zona. Ono što je siva zona za zakone i pravilnike, vrlo lako postaje zona komfora za nasilnike. 

Sigurna kuća za predatore 

Proces urušavanja visokog obrazovanja počeo je u ratu i nastavljen u poraću, otvaranjem novih fakulteta i proizvodnjom novih kadrova. Naravno, to su bili oni koji su bili bliski tada vladajućoj SDA, koja i danas drma UNTZ-om. Dakle, štampanje diploma i prekonoćna proizvodnja „doktora nauka“ ipak su patenti javnih univerziteta. Oni su na taj način postali polu-privatne ustanove, a fakulteti i odsjeci neo-begovati kojima pojedinci neprikosnoveno vladaju decenijama. Uzmimo primjer Filozofskog fakulteta, na kojem od 1993. radi Vedad Spahić. Njegov angažman u toj ustanovi počeo je dok je još uvijek bio član redakcije ratnog glasila SDA „Zmaj od Bosne“. Poznat je, između ostalog, po tome što je u jeku rata objavio fašistički pamflet usmjeren protiv mješovitih brakova, kao i protiv djece rođene u mješovitim brakovima. Tadeusz Mazowiecky je u svom izvještaju Generalnoj skupštini UN-a pod oznakom E/CN.4/1994, u tački 72. napisao: „Veoma uznemirujuća je činjenica da se novine ‘Zmaj od Bosne’, u čijim se člancima jasno podupire mržnja prema Srbima, slobodno prodaju u Tuzli“. Kao primjer govora mržnje naveo je članak koji je potpisao upravo Spahić. Činjenica da je on redovni profesor na UNTZ nije spriječila tu ustanovu da Mazowieckom 2007. dodijeli počasni doktorat.

Na UNTZ je radio i Adib Đozić. Tamo je ’98. poslan „po kazni“, nakon što je kao kantonalni ministar za izbjeglice bio umiješan u skandal sa holandskim donacijama za obnove kuća povratnika. To je čovjek koji bi na uvodnim vježbama iz sociologije uzimao spiskove sa potpisima studenata, a onda prozivao one sa „pogrešnim“ (čitaj: nebošnjačkim) imenima i prezimenima, javno im dajući do znanja da će s njim imati problema. Njegovi napadi, doduše, nisu bili seksualne, ali jesu šovinističke i seksističke prirode. Nerijetko je znao studenticama govoriti da je bolje da se udaju i rađaju djecu, a nije mu bilo ispod časti verbalno zlostavljati ni studentice sa invaliditetom.

Ne treba onda da nas čudi što profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, nazovimo ga „Gospođa Ministarka Muškog Spola“ (u daljem tekstu: GMMS), već drugu deceniju nekažnjeno sprovodi svoje zločinačke nakane. Izdvajam njega, jer se najviše pritužbi odnosilo na njega. Protiv GMMS su i prije podnošene prijave, par priča je dospjelo i u javnost, ali se sve zataškavalo i ostajalo neriješeno. Kako se navodi u drugoj ispovijesti vezanoj za GMMS, „čak je bio jedan slučaj u kome je žrtva bila kćerka neke profesorice sa univerziteta, ali se i to nekako zataškalo.”

Radi se o osobi koja u startu može da sahrani nečiju buduću karijeru u svijetu glume i teatra, jer drži neku vrstu monopola na festivale u BiH i regionu. Obzirom na svoje veze i da iza sebe ima veliki broj ljudi koji su na jakim pozicijama, nije u stanju samo da uništi nečiji profesionalni, nego i privatni život. GMMS ima modus operandi koji kao da je izvađen iz priručnika za zlostavljače. Njegove žrtve su studentice koje u svojim životima nemaju očeva ili bliže muške familije, djeca razvedenih roditelja, studentice iz siromašnih porodica, one koje su sa strane došle u Tuzlu da studiraju. Težina njihove situacije srazmjerna je količini gadosti kojima ih GMMS izlaže. Tako se spektar optužbi na njegov račun kreće od pokušaja flerta, preko seksualnog uznemiravanja, do pokušaja silovanja.

On nije jedini i u javnosti kruži preko deset imena zlostavljača sa Filozofskog, koji se drže skupa. Znači, postoji klika zlostavljača, koji imaju uvide u podatke svih studenata i koji na osnovu tih podataka mogu da proberu žrtve za koje su uvjereni da im ne mogu naškoditi.

Visoko obrazovanje na niskom nivou

Činjenica je da je u Bosni i Hercegovini visoko obrazovanje na niskom nivou. Naših univerziteta uopšte nema na bitnim svjetskim rang listama kao što su QS, THE i ShanghaiRanking. Jedina iole relevantna svjetska ljestvica za ocjenjivanje univerziteta na kojoj se UNTZ nalazi jeste Webometrics. Ta lista se prilično poklapa sa najbitnijom, Šangajskom, osim kad je u pitanju 100  najboljih. Na Webometricsu UNTZ zauzima 3694. mjesto u svijetu i 4. mjesto u Bosni i Hercegovini. Na toj listi, koja nije toliko relevantna i koja se dosta oslanja na prisutnost na internetu, UNTZ je i ove godine doživio pad.

Neki za takvo stanje u visokom obrazovanju krive postojanje privatnih univerziteta. Istina je, ipak, da su privatni univerziteti više simptom, nego uzrok lošeg stanja u kojem se nalazi naše visoko obrazovanje. Stvarni uzroci su korupcija i nepotizam koji su javnim univerzitetima zavladali prije nego što su prvi privatni univerziteti uopšte i otvoreni. Uostalom, dosta onih koji su uposleni na javnim univerzitetima, uzima pare gostujući kao predavači na privatnim ustanovama. Zapravo, koruptivna, neoficijelna privatizacija javnih univerziteta, otvorila je prostor za nastanak privatnih.

Korupcija kao sistem

Zloupotreba položaja i seksualno nasilje samo su neki od oblika korupcije prisutnih na UNTZ. U jednom momentu, korupcija je prestala da bude element haosa, postala dominantna i postala sistem za sebe. U takvom okruženju, svaki pokušaj uvođenja reda zapravo predstavlja haos. To otprilike ovako funkcioniše: Prešutiću ja tvoja napastvovanja, nabacivanja, dobacivanja i vrijeđanje studenata/ica, ako ti prešutiš moje uzimanje mita. Onaj nam neće reći ništa sve dok tolerišemo njegova pijanstva u radno vrijeme, a ako se i nađe neko da se pravi pametan i pošten, mi smo u većini i ima da ga uništimo.

Priča koju je pokrenula srbijanska glumica Milena Radulović nije prvi pokušaj da se taj problem na našim fakultetima riješi. Jedan bivši student Filozofskog fakulteta o tome je napisao:

„U periodu 2008-2012 bio sam student na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. (…) Već tada su pokretani postupci prema pojedinim profesorima i profesoricama vezano za seksualno uznemiravanje i korupcijsku problematiku. Sve je bilo dokumentirano izjavama studenata i studentica u vezi pojedinih vrsta zlostavljanja i iživljavanja nad studentima. (…) Etički komitet univerziteta nikad se nije očitovao prema prijavama koje je podnijela Asocijacija studenata Filozofskog fakulteta u Tuzli. Sve je prešućeno i prebačeno u sferu “prodaje knjiga”. Iza tadašnjeg rukovodstva Asocijacije studenata Filozofskog fakulteta u Tuzli ostala je obilna dokumentacija u kancelariji koja je vjerojatno završila u smeću. Nikad mi nije bio cilj blaćenje i narušavanje ugleda Filozofskog fakulteta, ali je to tako doživljavano.“

Na sličan način se danas tretiraju svi oni koji pokušavaju da ukažu na očigledan problem. Po principu „ubij glasnika“, pokušava se ušutkati svako ko krši omertu.

Zakon šutnje

Ruku na srce, ima nekoliko svijetlih tačaka, pojedinaca koji vlastitim radom i trudom odskaču od mračnog prosjeka. Ipak, ti izuzeci samo potvrđuju pravilo. Pravilo glasi ovako: snaga institucije se ogleda u tome koliko ona ne ovisi o pojedincima. Oxford i Cambridge će uvijek biti to što jesu, bez obzira ko obnaša funkciju dekana ili direktora, a kvalitet njihove nastave neće ovisiti o entuzijazmu pojedinaca. To je ono što razlikuje institucije od običnih klijentelističkih ustanova, u što je UNTZ pretvoren. Zato je zaglušujuća tišina feministica i etabliranih boraca za ljudska prava, koji su zaposleni na UNTZ. Godinama se sreću sa ovim likovima – svojim kolegama, sarađuju s njima, učestvuju na seminarima. Kobajagi se bore za prava žena i ugroženih manjina po cijelom svijetu, ali ne čiste pred svojim pragom. Sve dok se to ne promijeni, sve dok budu negirali svoju odgovornost, svjesno ili nesvjesno, oni će biti saučesnici.

Ako UNTZ skupa sa našom zajednicom propusti ovu priliku da sustigne civilizacijski voz, što pokret #MeToo jeste, sigurno je da će nekada naletiti druga prilika i drugi voz. Kada se to desi, među okrivljenima i pred sudom javnosti i časti, opravdano će se naći i oni koji su svojom šutnjom, ako ne odobravali, a onda barem dopuštali da se zlo neometano sprovodi. Žrtve ne zaboravljaju, javnost ne zaboravlja, internet ne zaboravlja. Prema Istanbulskoj konvenciji, koju je BiH ratificirala 2014., ne postoji zastara za djela seksualnog nasilja.  Tako da, ni zakon ne zaboravlja. Nije isključeno da će se pored direktnih počinilaca, na optuženičkim klupama naći i oni koji su nemarom i svjesnim ignorisanjem omogućili sprovođenje zločinačkih nakana. Odgovornost postaje krivica, onda kada se njeno postojanje negira. Negiranje odgovornosti je upravo ono što, uslovno rečeno, akademska zajednica u Tuzli trenutno radi. Pa, neka im je na ono malo časti što im je preostalo. (Nastaviće se) (Piše: Elvis KUŠLJUGIĆ)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.