Nedžad Berbić: Zašto je Tuzla zaboravila svog velikana Derviša Sušića?

Nedavno sam pročitao knjigu “HISTORIJA ODBAČENIH”, autora Jasmina Agića, novinara Al Jazeere i pisca proznih dijela. Ova knjiga se bavi odnosom društva naspram dvadeset pisaca koji su ostavili značajan trag kada je u pitanju književnost Bosne i Hercegovine. Autor smatra da su ovi književnici odbačeni najviše u ideološkim obračunima ali i u pomanjkanju utemeljenih vrijednosnih kriterija u našem društvu. Među dvadeset književnih velikana našli su se Mehmed Meša Selimović i Derviš Sušić. Ova dva književnika su svojim životom i radom vezani za naš grad.

Meša Selimović je rođen u Tuzli 1910. godine a preminuo je u Beogradu 1982. Osnovnu školu i Gimnaziju je završio u Tuzli. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu je diplomirao 1934. godine, nakon čega se vraća u Tuzlu gdje dobija službu u Građanskoj školi i u Realnoj gimnaziji. Učesnik je NOB-a od 1943. godine. Nakon rata nastanjuje se u Beogradu, gdje obavlja niz političkih funkcija. Sa suprugom Desankom Đorđić, kolegicom iz tuzlanske Gimnazije, dobija kćerku u tom posljeratnom beogradskom periodu. Supruga ga optužuje za nevjerstvo i Mešu ekspresno isključuju iz Partije i razrješavaju ga sa svih političkih funkcija. Ostaje bukvalno na ulici sa budućom suprugom Darkom.

MEŠA JE ISPAŠTAO ZBOG NEVJERSTVA

Život u Beogradu mu je bio nemoguć. Nije imao zaposlenja a i partijsko rukovodstvo je u tim posljeratnim godinama bilo nemilosrdno kada su u pitanju članovi SK koji su bili tuženi za nevjerstvo. Za Mešu Selimovića nije bilo drugog rješenja nego da se vrati u Bosnu i Hercegovinu. Nastanjuje se u Sarajevu 1947. godine, gdje radi na ozbiljnim i važnim funkcijama, koje su najviše vezane za kulturu, umjetnost, nauku i obrazovanje. Radio je kao profesor na Višoj pedagoškoj akademiji u Sarajevu, docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, umjetnički direktor Bosna – filma, direktor Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, Glavni urednik Izdavačkog preduzeća Svjetlost Sarajevo. Od 1964. Godine dolazi na funkciju Predsjednika udruženja književnika SFRJ. Sa te funkcije je iste godine smijenjen, nakon čega napušta Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, te odlazi u Beograd.
Meša Selimović je autor pet romana od kojih su najznačajniji “Derviš i Smrt” i „Tvrđava”. Pored romana pisao je pripovjetke i studije, kao i scenarije za igrane i dokumentarne filmove.

Vjerujem da je bilo teških riječi na relaciji tadašnjeg republičkog rukovodstva i Meše Selimovića, međutim njegovi istupi u javnosti su bili svojevrsno iznenađenje mnogih građana BiH. U to vrijeme već dolazi do ekspanzije naših umjetnika koji su se već afarmisali na nivou Jugoslavije i Bosna i Hercegovina je počela zauzimati značajno mjesto među razvijenijim republikama tog vremena, a naročito se to odnosilo na Srbiju i Hrvatsku. Nije tajna da su tadašnji zvanični Beograd i Zagreb pokrenuli ozbiljnu kampanju u svojatanju naših umjetnika. Na žalost jedan od onih koji su prihvatili da se odreknu Bosne i Hercegovine je bio i Meša Selimović.

Meša Selimović Koristi svaku priliku da se isključivo kritički odnosi prema sredini iz koje je dolazio. Naše društvo je tada okarekterisao kao zaostalo, duhovno učmalo i intelektualno bijedno. Vremenom se još više distancirao, pa tako mijenja svoj identitet i ističe porijeklo koje nikada nije ničim dokazao. Vrhunac takvog ponašanja, koje graniči sa iracionalnim, će biti Mešino pismo – testament koji će uputiti SANU u Beogradu. U pismu je naveo da je po nacionalnosti Srbin i da pripada srpskom književnom krugu. Takvim ponašanjem prema Bosni i Hercegovini su ljudi vezani za našu državu smatrali svojevrsnom izdajom.

SELIMOVIĆ JE NAJZNAČAJNIJA DJELA NAPISO U BIH

Ponašanje prema Bosni i Hercegovini biografi koji su se bavili Mešom Selimovićem, smatraju u stvari njegovom reakcijom na odnos Bosne prema Meši. U takvim tekstovima možemo naići na teze da je Bosna Mešu podcjenjivala, odbacivala, da mu je zagorčan život i napose da mu je najteže bilo kada je doživio protjerivanje sa Filozofskog fakulteta. Ko nije upućen i ko se nije interesovao za ovu temu, vrlo bi lako mogao i podleći propagandi koju nam Beograd servira već godinama i desetljećima.

Meša Selimović svoja najznačajnija djela napisao u BiH i da su tematski vezana za našu zemlju. Beogradski period Meše Selimovića se sveo samo na prepucavanje između dobro izreklamiranog književnika na Saveznom nivou i jedne Republike koja je grabila krupnim koracima i polako već počela stizati i Srbiju i Hrvatsku. U jednom od posljednjih intervjua Meša Selimović je izjavio: „Ja sam srbin, biti srbin je visoka cijena”. Zadnjih pet godina je Meša bio vezan za postelju i pitam se da li je u tom periodu barem malo promijenio mišljenje. Na žalost to je nešto što nikada nećemo saznati. Meša Selimović je umro u Beogradu 1982. godine.

U Tuzli je Velika gimnazija preimenovana u Gimnaziju Meša Selimović, ulica koja se pruža prema rodnoj kući Meše Selimovića u naselju Tušanj je dobila njegovo ime, urađen je spomenik u vidu kipa na Korzou a od 2002. godine se dodjeljuje književna nagrada u iznosu od 7.000 KM za najbolji roman napisan na jezicima koji se govore u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj gori. Tuzla je na ovaj način odala velike počasti Meši Selimoviću koji je rođen u Tuzli.

SUŠIĆ IZ ŠKOLE U PARTIZANE

Drugi važan pisac koji se veže za Tuzlu je Derviš Sušić. Rođen je u Vlasenici 1925. godine. Nakon završene Gimnazije u Tuzli, odlazi na školovanje u Učiteljsku školu u Sarajevu iz koje sa grupom istomišljenika bježi u partizane, početkom februara 1942. godine. Uveliko će period školovanja i boravak u internatima, kao i sam odlazak u partizane, imati uticaj na književni opus Derviša Sušića.

Nakon rata radi kao učitelj i novinar u Srebrenici, Mostaru, Sarajevu, Beogradu. U Tuzli je radio kao direktor Muzeja i kao upravnik Biblioteke. U dva mandata je bio predsjednik Udruženja književnika BiH i Savjetnik u CKSKBiH. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Umro je u Tuzli 1990. godine.

Derviš Sušić je insistirao na promociji književnosti BiH i uvijek je sa ponosom isticao da je bosanskohercegovački pisac. Njegovi romani, drame i scenariji za film i TV su isključivo vezani za Bosnu i Hercegovinu i njenog čovjeka, a najveći dio napisanog je upravo vezano za naš kraj i ovaj dio države.

NAPISAO 11 ROMANA I 13 DRAMA

Derviš Sušić je autor jedanaest romana, trinaest drama kao i scenarija za tv serije „Odbornici” i „Tale”. Najznačajniji su mu romani „Ja, Danilo”, „Hodža strah”, „Nevakat” i drugi. Sušić nikada nije pristajao na napuštanje ideje o jačanju Bosne i Hercegovine. Posebno je tome davao značaj kroz istorijske teme kojima se bavio. Njegova proza je svojevrsno putovanje kroz istoriju Bosne.

“U njegovim djelima pratimo priče junaka ali i čitavih porodica kroz vjekove, od srednjovjekovne Bosne do dvadesetog stoljeća. Sušićevi junaci reflektiraju sudbinu Bosne i često završavaju tragično. Međutim u njegovim djelima upoznajemo Bosnu na autentičan način.”(Dana Karavdić)

Od dolaska višestranačja u BiH, nove intelektualne i političke elite se žestoko suprotstavljaju stavovima Derviša Sušića i te stavove proglašavaju Sušićevom zloćom i mržnjom uperenom protiv Bošnjaka. Razlog tome je knjiga, odnosno Bilješke uz roman o Talu – Parergon. Ova Sušićeva knjiga preispituje ulogu muslimanskog političkog i vjerskog vrha u kolaboraciji sa nacističkim režimom NDH i Trećeg rajha.

Kakvu je misiju pred sebe postavio Derviš Sušić? Da li je misija bila emancipacija i razvoj društvene svijesti bosanskog čovjeka i kulture unutar društva? Ako jeste, onda je u tome potpuno uspio braneći antifašizam kao najveću civilizacijsku tekovinu do kraja svog života. Zbog načina na koji je Sušić doživljavao Bosnu jedan dio književne kritike ga smatra najbosanskijim književnim klasikom u istoriji Bosne i Hercegovine.

U FRANCUSKOJ BI BIO KULTURNA IKONA

„Da je živio u Francuskoj, Derviš Sušić bi bio nacionalna kulturna ikona, jer stvoriti takav monumentalni opus, a ne biti „obožavan”, za kulturni svijet zapada je nezamisliv fenomen. Samo u Bosni, zemlji satkanoj od prokletstva i zavisti, moguće je da se promoviše mržnja prema istinskom geniju pisane riječi. Kao da takvih pisaca imamo na pretek, makar svi dobro znali da takvog kakav je Derviš Sušić Bosna porađa u pola stoljeća.” (Jasmin Agić)

Ne mogu griješiti duše i reći da nije bilo pokušaja nadležnih u našem gradu da se na izvjestan način odužimo ovom velikom piscu. Biblioteka je 2002. godine preimenovana i nosi ime akademika Derviša Sušica, međutim je li to dovoljno? Dali smo mogli makar malo više? Zašto je problem da i jedna od ulica ponese ime ovog pisca? Znam da ću dobiti odgovor kako je to pitanje riješeno i da postoji ulica sa imenom ovog pisca. E, moja gospodo, to što ste uradili da bi ispoštovali formu je po onome što sam vidio više poniženje nego poštovanje. Prvo na tablu ste stavili da se ulica koja ne postoji zove Ulica braće Hasana i Derviša Sušića.

Uvaženi Hasan, Dervišev mlađi brat, sem što je bio dvanaest godina mlađi brat od Derviša nikakve veze sa Dervišem nema. Hasan je bio jedan od najvećih stručnjaka iz oblasti islamske filozofije i radio je na Univerzitetu u Sarajevu. Sarajevo se Hasanu kao takvom odužilo davanjem jednoj lijepoj ulici njegovo ime u gradu gdje je živio i radio. A mi, poštovaoci Derviševog književnog opusa ostadosmo zabezeknuti gledajući kako nas vlastodršci vuku dole i svojim provincijskim manirom od našeg grada uporno prave kasabu.

IME ULICE KOJA NE VODI NIGDJE

U Ši Selu je ostao jedan dosta pasivan dio tog lijepog naselja. Ima jedna starinska prodavnica sa lijeve strane i neke barake sa desne strane za koje ne znam čemu služe. Nisam siguran da li tu još neko živi ili su napuštene. Eh, između te prodavnice i tih baraka je ulica Derviša i Hasana Sušica koja bukvalno ne vodi ni prema nikud. Ovakvog se poniženja ne bi dosjetio ni Dž.L.

Malo nas je među živima, a koji smo sretali na ulici svakodnevno ovog značajnog pisca i nikako nam nije jasno zašto se Derviš Sušić u tišini zapostavlja i gura u zaborav. Pa prošle godine je bilo 95 godina od rođenja ovog našeg pisca, a Grad se ni pisamcem nije oglasio u javnosti tim povodom. Ne propušta se prilika da se hvale antifašizmom i tekovinama revolucije koja je donijela slobodu, a istinske nosioce ideje antifašizma i revolucije ni da spomenu iako su iza sebe ostavili značajan i neizbrisiv trag. Bojite li se možda poređenja sa sobom ili se nalazite među likovima kakve je Derviš tako dobro opisivao?

Mišljenja sam da pojedinci koji imaju moć u donošenju ovih bitnih odluka za razvoj grada polaze od sebe i stavljaju vlastite interese ispred osvjedočenih vrijednosti. Da se odluke donose na osnovu vrijednosnih kriterija odnos prema Dervišu Sušicu bi bio onakav kakav ovaj pisac zaslužuje i odavno bi pravio društvo Meši i Ismetu na Korzu. (Piše: Mr. Nedžad Berbić, dipl. ing. Rudarstva)