Slijedećeg 4. novembra tekuće Gospodnje godine biće tek prva godišnjica strašnog mučeničkog umiranja osamnaest naših starih i nemoćnih sugrađana u “Domu penzionera”, upravo povjerenih toj javnoj ustanovi na brigu i opštu skrb, uglavnom, do njihovog prirodnog fizičkog kraja. Naravno, u tišini i u miru njegovog iščekivanja, bezuslovno namijenjenog i svakom drugom od nas: ljudi smo i smrtni smo.
Njihova ničim zaslužena smrt, uzrokovana nezamislivim organizacijskim, i svakim drugim, nemarom Gradske uprave, pretvorena je baš njihovim sramnim predizbornim aktivizmom u dnevnopolitikantsku birokratsku grotesku “brzog zaborava”. A, ko im je i kriv što su “odabrali” predizbornu godinu za umiranje. Gotovo da su te masovne smrti u otrovnom plamenu noćnog požara na zadnjem spratu zgrade “Doma penzionera”, usputno diktiranim lokalnim medijskim smeće-narativima, pretvorene u “prevaziđenu i dosadnu, prežvakanu temu” razine intenziteta saopštenja o “privremenog prestanka vodosnabdijevanja u jednoj manjoj prigradskoj ulici”. Dakle, drugim riječima, a s obzirom i na aktuelne puževske pravosudno-zakonske proceduralije, sva krivnja i odgovornost za ovu apsolutno fatalnu ljudsku katastrofu u našem gradu, prebačena je besćutnom okrutnošću čelništva lokalne administracije na entitet institucije Više Sile “kratkog spoja električkog kabla sobnog radija”. Naravno, preporučene su i sve najoštrije zakonske i sve druge represivne mjere kontra zločinačkog djelovaanja hudog elektro-kabla: “neka se vrši pravda, pa makar propao i cijeli svijet” (by J. Imamović). Znači, napokon se krenulo oštro i odgovorno slavodobitnim putem stečevina pravne države. “Falim te Bože”.
Na drugoj strani barikade realnog života i neminovnosti njegovih bahanalija stoji više nego uznemirujuća i poražavajuća praktična vladalačka stvarnost posrnuća elementarnih moralnih humanističkih načela, koja nas jedino i čine ljudima i dijele od mračnih dubina apokaliptičkog divljaštva “prava jačega”. 
(Neposredno nakon požara u Domu penzionera Tuzla – Foto. Arhiva)
Ostajući dementno, gotovo nijema i gluha spram ogromnosti tragike afere “Doma penzionera”, nema nikakve potrebe otvoreno ne priznati i ne prihvatiti gole činjenice da je Tuzla kao sveukupna društveno-politička zajednica, što god to bilo, krenula putem bez povratka prema otvorenoj dehumanizaciji uzusa javnog morala, tonući u blato bezosjećajnog egoizma. “Glupost u akciji” predvođena ordinirajućim gradonačelnikom “efendi-Zijom” ima ozbiljnih razloga da slavi: kvadrati novog asfalta po Gradu pretvoreni su u vrhunski moralni uzor, krajnju svrhu i cilj. Sve drugo, pa i tuđe glave i životi, samo su “sitne usputne zapreke”, savladive pragmatičnošću kapaciteta naše zajedničke javne memorabilnosti razine poštovane kišne gliste.
Bezosjećajna i bestidna oholost tuzlanskih javnih dužnosnika, posebno praksa onog “prvog među njima” i odsustvo bilo kakvog “osjećaja stida kao unutarnjeg alarma savjesti”, ukazuju na civilizacijski slom bez novijeg presedana. Monstruozna logika sadašnjih kakistokratskih elita da “zaborav i crna zemlja sve prekrivaju” ima i ozbiljnu falinku: zaborav je i sasvim privremena kategorija. Uostalom, kao i život. Sjećanje nije i ne može se podvrći selektivnoj torturi biološkog nestajanja. Prenosivo je, barem kao utjeha nade.
Možda mi dobrano i živimo u vrijednosnim vremenima i “kulturi ambalaže koja prezire svoj sadržaj”, ali prepoznavanje uopšte egzistiranja civiliziranosti oko nas je saosjećanje prema drugim ljudima. Nadati se da to možemo još uvijek prepoznati u sebi i prema nedavnim žrtvama “javne skrbi Doma pezionera”.
Neka civilizacija humanosti, barem za sada, ne (od)umre: “Okreni se sine” za Domom penzionera Tuzla. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
———————————————–
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)