Naša stranka – Malo(m) mačku volovska glava

Upravo minulom, vrlo delikatnom političkom pokaznom vježbom “Mostar ‘21.” na vrlo direktan i jasan način in vivo, demonstriran je strategijski okvir opštih izbora naredne godine i odnosa snaga. Taktički su raspoređeni frontovski stranački polazni položaji i razmješteni po stvarnoj snazi i značaju, pred još jedne u nizu “historijskih” praznika demokracije, primarno u interesu domaćih partitokratskih oligarhija. Tom prilikom razgrnuta je politikoidna svedruštvena magla po Mostaru, a i po ostatku nam mile domovine. i pojašnjeno je, ko je to želio želio da shvati, sve ono što smo i ranije znali: glava glavi, plećka harambaši, a fukara može i rebara.

Predizborno histerično medijski forsiranim prokletstvom logike “nezavršenog rata” i međuetničkih fobija sistemom spojenih sudova i time apsurdnog neprihvatanja sudbinski određene zajedničke (ne)sreće, evidentno je ko su formalni tzv. dobitnici – “tako su glasali Mostarci“. Ali, sada se sasvim ozbiljnom argumentacijom može govoriti o grandioznim gubitnicima i političkom ćorsokaku principa “pseudodosljednosti ničim izazvanim“. Civilizacijska tragika razvojno-ekonomskog propadanja i opšte društvene dekadencije Grada na Neretvi, uzrokovanih političkom zlupotrebom ratno-poratnih etničkih podjela, izborno je prokazala i besmislenost univerzalnih analogija sarajevskih alternativnih građanskih politika, makar i malo izvan dosega avaza probranih šeherskih mujezina. Čini se da se definitivno praktično ruinirala sarajevocentrična četvorkaška svepamet neselektivnog i nepromišljenog “izvoza revolucije“ prema provinciji i rubovima „Alijine fildžan-države“.

Pogrešna cijela koncepcija

Svakako da se tu, prvenstveno, radi o „Našoj stranci“ i o demolirajućem slomu njenog krucijalnog zdravorazumskog političkog rejtinga , doskora nesumnjivo gotovo jedine prave, istinske nade prema ostvarenju neke normalnosti domaćeg političkog zoologija i uvođenja javnog instituta elementarnog moralnog kodeksa i argumentacije pragmatičnog političkog akademizma. S obzirom na konačni, ponajmanje bukvalni, izborni rezultat, jedini pravi, vrlo ozbiljni gubitnik je ova sarajevska socijal-liberalna skupina samozaljubljenih Europejaca. Čini se da je bila fatalno gubitnički pogrešna i cijela koncepcija zajedničkog, isuviše prisnog koalicijskog nastupa sa SDP-starijim bratom, bazirana na amaterskim predrasudama sopstvenog političkog značaja i snage, automatizmom prelivenih iz „sarajevske republike“.

U odsudnim postizbornim momentima donošenja operativnih odluka, izuzev nekontrolirane poluhisterične slatkaste kafanske proslave „velike pobjede“, misleći dio vrhuške ove stranke demonstrirao je potpunu konfuznu dezorijentiranost, nedoraslost i izgubljenost u vremenu i prostoru sopstvenih ambicija, raskoraka želja i stvarnih mogućnosti.

Ispostavilo se da je NS-ovska projekcija sopstvene ogromnosti kapaciteta političkog promišljanja, predviđanja i procjena interesnih odnosa unutar aktera mostarskih nadmudrivanja SDA-HDZ-SDP, samo neprincipijelno lutanje i batrganje toplo-hladno na tragu pogubljene neodlučnosti famozne alijaizetbegovićevske provenijencije, „prijepodne ‘vako, poslijepodne ‘nako“. A, nikako.

I kada su se razišli politički mostarski dim i magla, i opšteočekivani realpolitički dobitnik je bio klaster SDA-HDZ, dok, zasigurno, ni SDP nije bio gubitnik: to neslavno mjesto bilo je samorezervirano samo za principijelnu, dosljednu moralno-političku vertikalu „Našu stranku“, čija je programirana rola „krivog Pedra“ pokupila, ama baš sve tzv. izdajničke gelere neoprostive sopstvene političke infantilnosti tijekom mostarske odiseje.

Nisu naučili ništa iz tuđeg iskustva

Vjerovatno će se u bliskoj budućnosti ispostaviti da je ponajmanji problem ispraznosti stava „isprsiti se s ponosom“ i braniti sopstvenu endemičnu građansku principijelnu pravovjernost „ne sa nacionalistima“, pošto u podijeljenom Mostaru to pitanje nije nikada stvarno ni bilo postavljeno i to je bila vještačka dilema: Grad jeste de facto vještački i neprirodno etnički raspolućen, ali, kako god bilo, krivnja za takvo stanje nije. Niti je tzv. postratna rezolutna tranzicijska sudska UZP-pravda Tribunala u Hagu uopšte uticala na moć negdašnjih HV-HVO-gospodara života i smrti u ovom gradu.

Srećom, u ratnom Sarajevu, i u puno dramatičnijim okolnostima, koliko god ta analogije bila uslovna, rht. Nijaz Duraković, čovjek koji je bukvalno i izmislio SDP, bio je na visini historijskog zadatka i iskreno patriotski se „priklonio SDA-nacionalistima“. Razumio je imperativ momentuma, nije sektašio, niti se zavaravao romantičarskim zanosom paraideoloških teoretskih srceparateljskih naklapanja. I ostao je „na liniji“. Po svemu sudeći, i opako kontroverzni Nikšićevi tzv. socijaldemokrati naučili su na vrijeme tu lekciju „BH-materijalnog života“.

Nažalost, „Naša stranka“, u svojoj narcisoidnoj „kuli od slonovače“, nije naučila ništa iz dragocjenog tuđeg iskustva, ali je pokazala i izuzetno zabrinjavajuću ovisničku polit-pubertetsku nepredvidljivost do neuračunljivosti, kada je bez prisustva, očigleno, ključnog katalizatora svoje prepumpane „sarajevske snage“ u očinsko-paternalističkom liku hadži-Dine i njegovog NIP-ovskog pretorijanskog gromobrana. Doduše, nakon mostarskog NS-ponižavajućeg fijaska, ne treba sumnjati da je, možda, uspjeha gladni i žedni SDP, već proizveden u ključnog, fundamentalnog, Dininog partnera u operaciji preuzimanja državne vlasti na opštim izborima slijedeće 2022. godine.

Tako to biva, kada se previše sniva, ili parafrazirano „po sarajevski“, kada se dribla, solira i ne dodaje lopta: završi se u nižerazrednom FK „Vratnik“. Ali, i to nije za potcjenjivanje. Dapače: u pitanju je ljubav. Politička. (Piše: Derviš ČIČKO)