(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Klupa je dio mobilijarne sadržine javnih prostora, kao što su parkovi, aleje, izletišta, predvrtovi i dvorišta javnih objekata i ustanova. Primarna uloga klupe je odmor i opuštanje u otvorenom prostoru urbanih prostora, iako mnoge od njih ne služe u punom kapacitetu toj ulozi, posebno onoj ortopedskoj, jer su demontirane kao žrtve noćnog vandalizma. Ona su mjesta osamljenih u njihovim emocionalnim reakcijama, mjesta razgovora od ugodnih do neugodnih. Na klupama su često urezana imena ili njihovi inicijali i datumi događaja i uspomena nezaboravljenih. U prošlom „carstvu ovozemaljskom“ na klupama se moglo i prenoćiti.
U svakom slučaju njezina povezanost sa ambijentalnim okruženjem je i dio humanog ekosistema kojim svakodnevno iščitavamo i svoju duhovnu dimenziju širokim spektrom našeg estetskog poimanja svijeta u kome živimo. Svaka od njih je mjesto nastanka crtica i životnih priča, kozerijskih ili traumatskih koje se zaboravljaju jer nisu nikada napisane. Moj doprinos duhovnosti klupe je i ovaj tekst, koji isto tako može imati širok spektar značenja simboličkog, metaforičkog ili semantčkog.
Klupa sa koje kreiram moju estetsku vizualizaciju je u životnom okruženju opušaka, ostataka glutenske hrane od prezasićenih golubova, kladioničarskih listova „para bez motike“ i pocijepanih listova „unisex svesaka“ za osnovnoškolce sa kolorističko sugestivnim aplikacijama mesnatih usana, srca i strelica, vjerovatno kao uvodna edukativna priprema za uvođenje u katastofično apokaliptični svijet „rodne ideologije“, Made in Brisel, odnosno u dekadensu ljudskog dostojanstva.
(Foto: Ilustracija, MPt)
I dok sjedim na svojoj klupi duboko uronjen u rojevite misli i sjećanja, spokoj trenutka prekide mi kapljičasto krečni ptičiji fekal sa nadstojne krošnje stabla i opleni me revernim ukrasom. Jedan prolaznik me više moli nego savjetuje da odmah kupim neki listić igara na sreću. Gotovo u istom trenutku naiđe poštar i uruči mi službenu obavijest o nekom neočekivanom komunalnom dugu i tako mi prekide moj nametnuti san o fekalijskoj sreći sa revera moje košulje.
Klupa je dio ekosistema ili dio života i ona uvijek kreira priču o ljudima, o nama i našim naravima. Počinjem spontani razgovor „u prolazu“ sa pristalom gospođom na klupi. Pita me jesi li kupio stan, velim nisam kupio nego dobio nekada davno. Izvjesno me je zbunjeno gledala, a zatim upitala za penziju sa naglaskom je li naša ili stranska, naša je, kažem ja. Moja „klupska sagovornica“ je poslije mog odgovora ustala i otišla bez riječi.
Međutim, paradigmatski značaj znakova pored klupe je na nekoliko metara udaljeni objekt „Sodaso“. Pored porušenog ambijentalnog kompleksa „Bristola“ čini kapitalni dragulj socrealnog graditeljstva druge polovine prošlog stoljeća koji sadrže sve vrijednosne karakteristike vremena u kome su nastali. U stanju neke intervencije ograđen žičanom mrežom pruža sliku praistorijskog polisomatskog biološkog relikta sa izvađenim očima u žalosnom izgledu, što bi bioanatomičari rekli u formi „pendula“.
Na jednom dijelu ograde fotosi budućeg izgleda objekta. Vidljivo je da je autentično tkivo objekta potpuno transformisano u sintezi sa nadograđenim i dograđenim volumenima koji govore o vremenu u kome su nastali, što je sasvim u redu. Naravno da je postojeći objekt trebalo zadržati u izvornom stanju u cilju zaštite njegove dokumentarno spomeničke čitljivosti, a i radi kontekstulnosti sa anektiranim dijelom „Sarajevo-osiguranja“.
(Rušenje zgrade ‘Sodaso’ – Foto: MPt)
Cjelokupan fundus graditeljskog naslijeđa iz tog perioda nije nikada bio predmetom kulturnog vrijednovanja nego žrtva oligarhijskog kapitala rušeći obilježja nacionalnog identiteta i brisanja kolektivnog sjećanja. Urbanistički atak na javne prostore izvode vlastodršci staroegipatskim metodama faraonskog apsolutizma stvarajući antropološku podlogu ekološke krize.
Ruše svjedočanstva naše prošlosti da bi na neponovljivim lokacijama pravili odaje gdje će bulumente klimoglavaca, podvorica, ulizica, trčilaža, čankolizaca, podrepaša, kučki, protuva i dembela koji će prazniti budžetske jasle nezarađenim platama, paušalima, dnevnicama, komisijama, toplim obrocima, honorarima, odvojenim životima i javnim nabavkama. Ovim potvrđuju da je zaborav kulture prošlosti prvi znak primitivizma ili nedorečenosti jednog društva.
Ipak bih na kraju završio namjenu tog novog „naslijeđa“ malo umirujućim ili poetskim narativom parafrazom stihova (E. Halilović, Sjećanje na 2011.). na zloupotrebu tenderskih investicijskih gradnji, dogradnji i nadogradnji u čijim odajama arhaično bazardžijskog tipa „bankari sabiraju i oduzimaju, a pjesnici čekaju na stepeništima bogatih i gdje 365 dana u godini porno glumice se grče u orgazmu, vrišteći.” (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)