Istorija civilizacije pored toga što je ispunjena ratovima, prirodnim nepogodama periodični zloguki pratilac joj je i biološka nepogoda u strukturi različitih sojeva, vrsta, podvrsta i mutanata bakterija i virusa. Od najranijih pojava ove pošasti kroz stoljeća čovjek je pred njom bio nemoćan. Objašnjenja za to koja se isčitavaju kroz stoljeća su stereotipna i kreću se u dijapazonu ontološkog poimanja ili djelovanja više sile, pa do pojave prvih naučnih opservacija ovoga zla koje je tumačeno iz prvih naučnih katedri Evrope kao manifestacija jednog od temeljnih prirodnih zakona o samoregulaciji živih vrsta. Definicije pojma samoregulacije odnosile su se na prenamnoženost ljudske vrste pa do opet onog ontološkog ili pak teološkog pristupa problemu mentalne i moralne kontaminacije čovjeka kao duhovnog bića. Drugim riječima te pošasti su tumačene kao katarze ili pročišćenja ljudskog ponašanja u postojećem humanom biotopu ili ambijentu u kojem obitava. Mnoge filozofske škole su u takva teška vremena ljudskog nestajanja od nevidljivog neprijatelja kreirale su svoje teorije kompasije i empatije, dakle saučestvovanja u tuđoj patnji i njezinom poistovjetnom doživljavanju u uvjerenju da može ljude dovesti do moralnog oporavka i duhovnog preporoda. Bolesti kao iskušenja mogu se posmatrati i kao vrsta izazova koji nam Priroda, Usud ili Transcendentnost nudi kada smo i kao pojedinci i kao društvo prekardašili mnoge normative uljuđenosti i etičnosti.
Kada nauka zna malo ili nikako o nekoj pojavi onda je to prostor za laicizirano retoričko iživljavanje, na primjer o Covidu-19, od armijskih generala, bjelosvjetskih milijardera, menadžera, sumnjivih ljekarskih sekundanata, tajkuna, vidovnjaka, i drugih, recimo o trajanju pandemije koja prema izjavama navedenih nekompetentnih ekselencija se kreću od dvije sedmice pa do nekoliko godina. U toj maglovitoj atmosferi nadvikivanja stvoreni su i neki neologizmi importnog porijekla, kao na primjer „klaster“ i „socijalna distanca.“
Dakako riječ je o neutemeljenim, apokrifnim teorijama i izjavama ljudi sa karijerističkim sklonostima. Savremena društva našeg doba moraju djelovati elitistički i ona to doista i jesu putem svojih štabova, stožera na različitim nivoima odgovornosti. Etablirana u vremenu velike istorijske odgovornosti i profesionalno diferencirana imam povjerenje, jer vjerujem normalitetu Gausove krive koja numeričko grafički odražava sve pojave u prirodi, a to je matrica stručnog rada kojom navedeni establišmenti prate i analiziraju intezitet i distribuciju patološke nemani. Treba da nas ohrabre i naučno udarni eskadroni naučnika istraživača oružja ili lijekova za Covid-19 raspoređeni i svakodnevno koordinirani međusobno u svom herojskom istraživačkom mega projektu milenijuma.
Ova pandemija donijela nam je na javnu scenu i pojam respiratora, a riječ je stranog porijekla i označava instrument koja pomaže funkciju izmjenjivosti fluida u ovom slučaju vazduha koji čovjek udiše. Budući da niti jedna naprava ili instalacija nije učinjena ljudskom rukom a da nije replika već postojećeg dinamičkog procesa u prirodi, tako je i navedeni respirator replicirana funkcija bio životnih procesa biljnog svijeta putem asimilacije i transpiracije. Naravno najkompleksnija replika prirode ili čovjeka je robotika.
Invazivna i stihijska urbanističko graditeljska destrukcija ambijenta Tuzle i drugih naših gradova, gomilanjem i nasilnom interpolacijom visokogabaritnih zgrada ili strašila onemogućava funkciju onog globalnog gradskog respiratora.
Svakodnevnim uništavanjem inventara urbanog šumarstva, odnosno lisne površine uništena je druga vitalna funkcija globalnog respiratora. Pošto je list osnovni instrumentarij transporta vode u biljci njegova površina uvijek je vlažna i jedino ona pored provjetravanja može inhibirati lebdeće čestice otrovnih polutanata. Medicinska nauka nas uči da je organizam čovjeka ovisan o utjecaju i podložan promjenama pojedinih klimatskih elemenata. To djelovanje na čovječije organe i njihovu funkciju u uslovima tuzlanskih mikroklimatskih dispozicija je nepovoljno, tačnije rečeno katastrofalno kako u fiziološkom tako i u psihološkom pogledu. Živjeti u urbanom ambijentu koji je onemogućio osnovnu funkciju globalnog respiratora provjetravanje „velike sobe“ i klofanje nemjerljivog tepiha po kojem hodamo znači rušenje humanističkih principa bioklimatologije. Zemlja u kojoj živimo i formalno je to zajamčila Deklaracijom o ljudskim pravima i Evropskom konvencijom o pejzažima čiji je potpisnik u ime nas građana koji smo lišeni tih prava.
U nekakvom svom zaključnom razmišljanju čovjek se pita imamo li snage da napokon iskoračimo iz kaljuže prizemne kulture ili antikulture poimanja i gospodarenja neponovljivom pojavom koja se zove prostor uronjen u svoj jedinstveni prirodni biotop. U ime naše djece, u ime onih koji dolaze, u ime postojanosti identitetsko kulturne piramide vječne Bosne i Hercegovine. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)