Nedavno sam u prolazu vidio na lokalitetu polimerizovanih Panonskih jezera, na dispoziciji tzv. Sojeničkog naselja, geometrični lavirint pobijenih drvenih šipova. Njihova struktura je od prvoklasne čamovine, srednjodobnih stabala pravilnog habitusa, sa neznatnim padom promjera ili sa malom aproksimacijom valjkaste forme, a mi djeca Rudnika Bosna zvali smo to drvo jamčevina, jer se koristilo za podgradu jamskih hodnika. Čovjek odmah pomisli da je to neka rekreacijska instalacija tipa “Diznilend”. Nakon dobijanja prave informacije pretpostavka je djelimično tačna, ali na onaj drugi dio pretpostavke i riječ „Diznilend”.
Dakle, riječ je o ponovnoj protukonvenciskoj replici rekonstrukcije sojenica. Stari Grci su ponavljanje nečega što je već viđeno nazivali „tautologia“, a budući da čovjek koji zna „dva i dva“ ovo doživljava kao zastrašujuću sliku stvarnosti i instrumentalizacije bez ikakve naučne podloge, a o čemu sam više puta pisao na ovom portalu. Tko bi znao zašto se ljudi odlučuju na ovakve besmislice bez dokumentarno arheoloških artefakata za bilo kakvi hipotezu. U vremenu apsolutne vladavine novca kao mjere svih stvari i pojava, komercijaliziranih, tajkuniziranih, klerikaliziranih i politički zarobljenih umova koji štancaju akademske diplome, ovakve pojave su sasvim normalne pod zaštitnom parolom „Država to sam ja“.
Sve u svemu, na djelu je humoristični način Diznilendske replike praistorijskog perioda.
Ponavljanje gluposti i manifestacija neznanja tautološki groteskno neprekidno se odvija na smanjenju urbanih zelenih površina. U tom smislu Tuzla ima nakaradan i nevjerovatno regresivan trend fundusa zelenih površina u odnosu na povećanu nasilnu interpolaciju građevinskih volumena. Normalan trend savremenog urbanizma je povećanje zelenih oaza sa svakim novoizgrađenim objektom. U mnogim gradovima ne samo Evrope, nego i na području ex Jugoslavije, vrlo česti su zahvati tzv. „reambulacije“ kojim postupkom se uzurpirane zelene površine po bilo kojem osnovu vraćaju u stanje prethodnih granica. U municipiju Tuzla taj proces nikada nije viđen ni zabilježen.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća Tuzla je bila pred realizacijom jednog genijalnog projekta kojeg bi ekološka istorija i istorija urbanog šumarstva zabilježila zlatnim slovima, a to je formiranje zelenog zaštitnog pojasa šireg gradskog područja. Međutim, moćni pojedinci i interesne grupe, uz pomoć liberalizacije bankovnog sistema i investicija, svemoćno ruše takvu zamisao. Polutanti visoko rizičnog hemijskog kompleksa superiorno probijaju granicu zamišljenog zelenog pojasa, a posljedice toga rusvaja tih godina počinju bilježiti ljetopisi i anali Instituta u Kamenici.
Ta patogena invazija u naše vrijeme postaje u svojoj finansijskoj moći toliko imuna da je nemoguće zaustaviti na bilo koji način tu ulančanu hobotnicu privatnih interesa. Ona ruši sve pred sobom tradicijske ambijente Tuzle, raritetnu industrijsku arhitekturu, stoljećima taložena umijeća bosanskog drvodjelje i kamenoresca, pa do kreatora bosanskog sloga omeđenog baščama i predvrtovima.
Politički urbanizam i pored recentne pandemije opasnih razmjera izgleda da je daleko od prihvaćanja nevjerovatno kompleksnog ekološkog lanca koji se održava mnogima još nepoznatima svojstvima održanja, različitosti i samoregulacije, a do sada identificiranih oko pet hiljada virusnih nezamislivo prostih i minijaturnih vrsta koje daju energiju tome lancu.
Žalosno je da kreatori visokogabaritnih objekata upućuju nerazumne i riskantne izazove božici prirodi. Čak u svome antiekološkom ludilu neke objekte nazivaju ili lažno časte nazivima kao „pametni“ , „bašče sunca“, i dr. Teško je to razumjeti kada su ti objekti vezani na austrijske vodovodne cijevi, na prometnu kulturu kaldrme iz Osmanskog perioda presvučena tucaničkim zastorom dolaskom Austrije i tehnološkim brendom iz početka prošlog stoljeća – asfaltom, a o željeznici ne treba ni reći, čiji gornji stroj pruga zarobljen u korovu budi samo stare rane.
U velikoj zabludi su oni koji misle da betonski zloguki kondori u dolinama Miljacke i Jale i drugih dolinskih dispozicija nemaju veze sa Clovidom 19 iz kineskog Vuhana. Vazdušna masa ispod „Sedam šuma“ ne može da se sljubljuje vazduhom u Stojčevcu, a vazduh sa Majevice ne može doći do svoga sijela u dolini Spreče. Ekološki kompleksno ulančani univerzum akcije, reakcije i koakcije ne poznaje granice mora, kopna ni kontinenata, a virusi su početna inicijalna energija ekološkog univerzuma.
Umjesto zaključka, ovdje moram istaći i za mene ohrabrujuću izjavu bošnjačkog političkog prvaka u emisiji „Telering”, da je savremenom izgradnjom Sarajevo izgubilo svoju estetsku sliku i naravno takvu praksu treba zaustaviti. Pametno, dobro i aferim, ako nije predizborno gorivo. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)
I naravno, na ovaj i ovakav osvrt na našu stvarnost nema komentara onih dežurnih komentatora iz drugih rubrika. Gospodine, Vašem tekstu se ne može ništa ni dodati, ni oduzeti. Daj bože, da gospodari naših života uopće ovo pročitaju a kamo li izvuku pouku. Oni misle da su nedodirljivi i neuništivi.
Dokle god je ovaj idiot ma vlasti nista se promijeniti nece boce sve gore usput tu se sojenice nikad nisu ni nalazile.majmun umjesto da penzionerima novcano pomogne on pravi barake.idiot