Ovim esejističkim prikazom ili mojom prigodnom besjedom za DAN PARKOVA 24. maja 2023., želim vrijednovati neke funkcije parkovskih struktura čiji značaj svakim danom postaje sve veći najkraće rečeno usljed univerzalnog globalizma, a posebno onog političkog i klimatskog. Oba ova globalistička pravca djeluju sinergijski u cilju povećanja svjetskog kapitala koji je u rukama minorne skupine imperijalističke falange. Njegova nevjerovatna progresija odvija se na štetu klimatskih poremećaja stvarajući globalno zatopljenje čije su posljedice štete ogromnih razmjera i povećanje svjetskog siromaštva, bolesti i ratova. Invazivno smanjivanje šumskih površina krčenjem i neplanskim sječama kao i pretvaranjem šumskog zemljišta u građevinsko zemljište uzrok su klimatskim turbulencijama koje doživljavamo svake godine.
Ovi destruktivni društveni procesi koji u krajnjem rezultatu vode svijet u bijedu, bolest i ubrzano smanivanje broja svjetskog stanovništva na simbolične veličine, programirane pohlepom svjetskih bogataša i multinacionalnih korporacija, nužno pred prostorne planere, urbaniste, sociologe, teologe i humanističke udruge civilnog društva, postavljaju problem ranjivosti zelenih površina.
Parkovi imaju svoju arhitektoniku i estetiku
Pored upravljanja rizikom kritične infrastrukture (struja, voda, itd.) upravljanje rizikom ranjivosti parkova sigurno bi imalo zasluženo mjesto u agendama gradskih upravljača. Porušeno stablo ili odlomljena grana u frekventnoj urbanoj površini nije nikakav „vis major“ nebeskih sila nego subjektivizam iz ne znanja, nestručnosti i nerada. Parkovi imaju svoju arhitektoniku i estetiku, ali oni su i dinamičke prirodne manifestacije nad kojima nauka o pejzažnoj arhitekturi propisuje kontinuelan monitoring i rekognosciranje stanja rizično evidentiranih stabala, a koja su pozicionirana na kvantificiranim dijelovima urbanih gradskih površina. Teško ćemo mahati geološko bujičarskim terminima ako svaku ovakvu poziciju analiziramo od makro i mikro lokacije stabla, žilišta, vertikaliteta, eksentričnosti grana i krošnje, patoloških promjena, fizičkih oštećenja, itd.
U kalendarskoj vremenskoj simbolici prirodne fenomenologije kao što su dani šuma, planina, voda, staništa i druge i 24. maja kao „Evropski dan parkova“ u meni razvija estetski mehanizam osjećanja i doživljavanja ovog prostorno-prirodnog fenomena. Iako govoriti o parkovima književno-poetskom figuralnošću ne znači negirati znanstveno humanističku etiku koja obvezuje prezentaciju značaja ovih urbanističkih dragulja za život čovjeka. Oni su spomenici prirode antropogeno oblikovani ili prirodni ili pak njihova kombinacija. Pod pojmom „park“ razumjevamo svaki oblik zelene površine od najmanjih cvjetnih gradskih ploha i skverova pa do većih površina nacionalnih parkova ili strogih rezervata, a koji su pokriveni nekim vidom zaštite radi općeg interesa.
Oni su neizbježni refugijumi – pribježišta ptičijeg pjeva, umornih ljudskih misli, razgovora i maštanja koji su jedino ostvarivi u tišini parka. Naši preci nisu odrastali na betonu nego u prašumskim i stepskim bespućima. Naše oči nisu navikle na betonsko sivilo nego na koloritne poentilizme plodova, mladica, lišća i drugih ukrasa izvornog ambijenta našeg ishodišta. Parkovi su mjesto konzumacije duhovnih i ljubavnih fluida, pjesničkih varijacija i slikarskih štafelaja.
„Drveća su beskrajna težnja Zemlje da progovori sa Nebom koje sluša“.
Većina ljudi koji su rođeni i odrastali u gradovima ima svoju priču o parku, njegovom doživljaju koji vječno pamti koji je vezan za neki park. Možda parkovi postoje i zbog toga što im je R. Tagore (1926) svojim stihovima injektirao snagu opstojnosti „Drveća su beskrajna težnja Zemlje da progovori sa Nebom koje sluša“.
Ovi stihovi zapravo sondiraju bogatstvo duhovnosti komprimirano u parkovskoj stratigrafiji čiji su nepogriješivi nosači naše prošlosti u godovima drva, njegovim trahejama i traheidima, biljnim alveolama, transpiracijskim kapljicama i zagonetno neistraženim zrncima hlorofila. Njihove impulse osjećamo kao poetske prostore naše lične sreće ili kao intimne kulise naših samoća.
Nestanak i destrukciju parkova doživljavam kao retrospektivu ljudskog izgona iz raja zemaljskog, ali i ujedno refleks nebeske duhovne simbolike vječnosti trajanja. Saszvučja parkova pomažu čovjeku da na trenutak zaboravi na nezasitost konzumerizma i hedonizma i možda posljednje uzbunjujuće pozive na povratak prirodi i iskonu u realnim granicama.
Parkovi su samo virtuelna filmska kulisa o jedinstvu čovjeka i prirode, mikrokosmosa u makrokosmosu, mjesta gdje omekšavaju naše turobne misli o traumama egzistencije, kuće i posla, čija zadnja epizoda našeg parkovskog zagrljaja završava nevoljnim mislima o drami životnoj izvan parkovske milosne radijacije.
Većina parkova u BiH datira iz Austrougarskog perioda, kao što su veći poznati parkovi u Sarajevu, Trebinju, Bijeljini i drugim mjestima.
Po svojoj kompoziciji i estetskim elementima parkovi BiH mogu se svrstati u skupinu „Gradski parkovi u XIX stoljeću.“
Tuzla ima više parkova od kojih neki imaju i trajno simboličko značenje kao na primjer „Željeznički park“. Parkovi najveće prirodne i estetske vrijednosti su parkovi koji sadrže izvorne prirodne vrijednosti obično one sastojinsko šumske kao što je „Slana Banja“ i „Park u Miladijama“ koji obuvaća imanje obitelji Nikešić i bega Kulovića. U pojam „park“ podrazumjevaju se i ostale zelene površine: blokovsko zelenilo, ulično zelenilo, specijalne zelene površine, grobljansko i prigradsko zelenilo kao u slučaju Tuzlanske parkovske dispozicije koji možemo označiti kao „Zeleni zaštitni pojas“.
Ne grade se novi parkovi
U ovom vremenu rušenja tradicijskih vrijednosti i parkovske površine su često meta prljavih interesa gradskih i političkih satrapa kako u Tuzli tako i u ostalim gradovima BiH. To su kontinuelna „pomicanja ograda“ ili decimiranje parkovske površine i gotovo neprekidno nepovratno uništavanje potencijalno zelenih površina Poseban oblik degradacije parkovskih površina je tretiranje najljepših dijelova parka jeftinim prostornim kičerajom i prizemno hipotetskim skulptorskim sadržajima. U recentnom periodu, naših urbanih prostora nije mi poznato da je negdje izgrađen novi park uključujući i najobičnije nasade i blokovsko zelenilo. U Tuzlanskom gradskom kontekstu područje Mjesne zajednice Slatina ima najbolje hortikulturno rješenje kako po dendrološkom diverzitetu tako i po biološkom vitalitetu postojećeg fundusa i zaštitnim potencijalom zraka po zdravlje stanovništva.
Takozvane akcije pošumljavanja od udruga tipa „eko zeleni“ su samo demagoški trikovi od koji nikada neće nastati parkovski potencijali zato što se nikada ne nastavlja sa procesom biološke revitalizacije sadnica, kao što je okopavanje, popunjavanje, čišćenje korova, prorede i zaštitne mjere od čovjeka, životinja, požara i dr.
Na integrisanoj Katedri za inženjersku geodeziju bivšeg Univerziteta Sarajevo odjeljak „Reambulacija“ je bila uvjet za ispit. U prevedenom značenju „utvrđivanje i vraćanje na prvobitne granice zemljišne parcele“ ili jedini mehanizam koji može sačuvati naše parkove. Naravno taj mehanizam zaštite je neprimjenjiv radi nezamjeranja i osobnog egoizma. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Čestitam na krasnom tekstu i ovo je poslastica za nas ljubitelje prirode.
Tuzla više nema gradskog parka sa debelom hladovinom jer je mnogo drveće uklonjeno, vjerovatno zbog starosti a novo nije na vrijeme zasađeno i odnjegovano.
Nažalost u našem gradu vidimo dosta osušeih sadnica ili mladog drveća jer se misli da je samo dovoljno posaditi drvo. Generalno je mala efikasnost sadnje i loš kvalitet uzgoja mladog drveća u novim drvoredima i zelenim površinama kao da to nije gradska komunala djelatnost.
Neki dan palo drvo na ženu blizu Gradske uprave. Žao mi žene, ali zašto su poslije posjekli sva stabla, a da pritom nisu pitali nikoga od stručnjaka treba li to uraditi ili ne!? Znači li to da sva stabla u gradu treba posjeći zbog straha da će (po)padati po prolaznicima. Sve u ovoj Tuzli nakaradno.
Normalnom čovjeku teško je povjerovati za ovakav odnos prema gradskom zelenilu, ali isto tako je teško povjerovati da se stablo sruši i teško povrijedi ženu. Ovo govori o primitivnom odnosu nadležnih prema zelenim površinama koji je na stupnju ekstremnog neznanja, biotehničke zaostalosti i predruralnog primitivizma. Primjenom hortikulturnog inžinjering monitoringa na rizičnim mjestima zelenih površina nad svakim pojedinačnim stablom ovakve stvari gotovo su nemoguće. Vlada TK donosi strategiju turizma istovremeno dok se vrši višegodišnji masakr nad zelenim površinama Tuzle, bez čega je turizam apsurd. Sve me ovo podsjeća na kontinuitet političkog seljakluka kada je u malo daljoj prošlosti predsjednik slovenačke vlade Boris Krajger udario autom u stablo topole pored autoputa kod Kuzmina i poginuo. Zloglasni CK (Beograd) naredio je sječu ili zločin ili amputaciju svih stabala do Beograda. Ukoliko je za ovaj čin sječe u Tuzli znao freskoliko imperijalni Jasminov kabinet onda je Krimen još veći.