Savremena međunarodna svekolika politička i socijalna scena čak i u svojoj površnoj analizi pokazuje da su aktuelni događaji uzrokovani stanjem i odnosima složenim naučnim univerzumom koji se bavi međusobnim odnosima svih oblika života, kao i njihovom odnosu prema životnom staništu i abiotičkim faktorima koji utječu na to stanište. Taj složeni sistem odnosa, suodnosa, akcija i reakcija pokriva široko područje ekološke opservacije svega živog i vidljivog, preko posebnih cjelina koje nazivamo ekosistemima.
Trenutno možemo konstatovati da nema niti jednog područja koje je povezano sa životom čovjeka da nema svoju ekološku dimenziju, od životne bionomije svih oblika života, od načina života, kulturnih manifestacija, običaja, socijalnih promjena, migracija, životnih resursa. Tako ekološke zakonitosti putem svojih cjelina ekosistema i bioma kao grupa ekosistema idu dotle da imamo na međunacionalnim nivoima stručne rasprave i proučavanja iz etno i kulturnih ekosistema, teoloških ekoloških rasprava, fiziološko medicinskih pa sve do granične problematike etike i transcendenta.
Recentna demografska karakteristika nam govori da je naša civilizacija u posljednjoh fazi urbanizacije plaćene još nedovoljno izračunatom cijenom nestankom života na ruralnim prostorima. Hiper koncetracija stanovništva na stiješnjene i perspektivno beživotne urbane prostore polisa i megapolisa čini bezpredmetnim sve lijepe zaključke i odrednice o pravima čovjeka na zdravu životnu sredinu i život dostojan čovjeka učitanih na mnogobrojnim međunarodnim deklaracijama i konvencijama.
Stotine različitih civilnih organizacija, kako vole reći „nevladinih“ bave se ekologijom, kao bajagi bore se za zdravu okolinu i čisti zrak. Kako stvari stoje njihovi rezultati su nikakvi, jer ni jedna od njih nema relanog programa utemeljenog na ekolško naučnim činjenicana. Njihovi programi su obično neke deklaracije parolaškog tipa koje tretiraju perifernu problematiku čije rješavanje bi bilo kap vode u moru. Ako slučajno napuste udobne fotelje svojih stereotipa i pokušaju označiti pravi problem onda ga oni usmjervaju „asimptotski“ da se ne bi zamjerili političkim moćnicima koji su u globalni svijet unijeli instrumentarij zla i svakodnevno ga afirmišući kao princip i pravilo života.
Temeljem tih načela nametnut nam je drevni ili divljački zakon, zakon džungle: „Onaj ko je sila u svemu je u pravu“ (A. Solženjicin). Najveći poligon tog ljudskog animalizma je prostor neobnovljivih prirodnih resursa, kao što je prostor i energenti. Žalosne i do srca probadajuće informacije imamo u ovo naše vrijeme kada dnevno za par centimetara spaljenog grada dnevno gine hiljade mladih života.
Radeći na svom stručnom uradku o gradskim ekosistemima, tu nasilničku zraku ratne reminiscencije virtualno sam predočio na rasteru svoje analize suvremenog gradskog ekosistema i njegova raubovanja tj. korišćenja bez ikakvih prethodnih naučnih, ekoloških i zdravstvenih analiza. Naravno, riječ je o ekološkoj dimenziji urbanističkog tretmana svih naših gradskih cjelina. Neki kažu, što je meni doista komično, „smanjenje aerozagađenja“.
Neznajućim parolašima mogu reći da to može bti samo simbolika. Štetne polucije proizvode svi životni procesi, među njima i sam ljudski organizam. Kada je riječ o Tuzli tu više nema nikakve industrije izuzev Termoelektrane koja u omjeru na svoju socio ekonomsku i zaštitnu funkciju ne može nositi sramotno žezlo zagađivača, ona je „dar neba“ za Tuzlu, jer bez nje ne bi bilo ni Tuzle. Ovih dana međunarodna javnost je obavještena od kojekakvih vremenskih sudbonosaca (G-7 i ostali) da je čovječanstvo daleko i predaleko od zabrane fosilnih energenata, što svakodnevno ovjeravaju i krvlju natpoljeni pečati započetih evropskih ratova.
Jedini put spasa čovjeku naših dana preostaje povratku uljuđenosti ili poštivanju prirodnih zakona. Ekološka višeslojnost humanog ljudskog biotopa mora biti zaštićena od ljudske pohote i sebičnosti. Tom univezumu tajnovitom dokle je čovjeka i vijeka treba omogućiti njegovo prirodno bitisanje, a to je samoregulacija, prirodna depozicija štetnih polutanata putem ruže vjetrova, izmjene vlažnih i suvih zračnih struja, povećanja Sunčeve radijacije ultraljubičastog spektra, povećanje i zaštitom zelenih površina, omogućavanju lisne fiziološke uloge u zaštiti zraka.
Svaki urbanistički zahvat morao bi imati elaborat ekološke održivosti i odgovoriti na pitanja našeg zdravlja i života hoće li dozvoliti sljubljivanje hladnijih i vlažnijih zračnih struja tuzlanske Majevice, Ilinčice, Kicelja i drugih brežuljkastih krajolika koji opasuju Tuzlu sa zračnim kumulusima topline Sprečkog polja. Urbanizam ili ljudska potreba za uređenjem svoga životnog prostora još od antičkog perioda i srednjeg vijeka je imao svoja pravila i prostorna načela što nam ih arheologija svakodnevno odašilje. Hoće li savremeni politkanti pored svoje sebičnosti naći bar malo prostora u svome mentalnom poimanju za humanost i empatiju prema nacionalnom ekosu čiji su trenutno gospodari.
U vremenu bogatom nesigurnošću, neimaštinom i ekonomskim siromaštvom, zaštita prirode u njezinoj fluidnoj svemoćnoj ruci u tuzlanskoj dolinskoj longitudi, kao i u svim drugim dolinski urbanim dispozicijama Bosne i Hercegovine, pitanje je hoćemo li imati minimum duhovne snage da se izbavimo iz sadašnje satanističke lavirintske faze graditeljstva koji svakodnevno invazivno utiskuje polikolorističke kocke i kockice ili kubuse kamena i metala koji u sebi pospremljuju patološku toplinu deformacije kretanja zraka i svih naši viroza, gripa, prehlada i sve više dijagnostičkih nedoumica. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
[…] U prošloj godini odnos prema „urbanom šumarstvu“ ili „plućima grada“ nije napravio ni simboličan pomak ka domaćinskom odnosu prema drveću kakvo je imalo Bosansko selo prije sto godina. U tim našim selima „blage uspomene“ kresala se je poneka grana, ona koja smeta, tj. „selektivno“, a njena rezna površina ili „rana“ zaštitila bi se nekim premazom, obično stajskim đubrivom da ne bi došlo do truleži stabla, a i da se ne bi se pojavile neugledne drvene kvrge ili čvorovi (rak kore drveta), a takvih patoloških stabala puna je Tuzla. Stabla koja se bila na putu ili pored, štitila bi se od „vernakularnog“ seoskog transporta odbačenim gumama i kožama.Ako niste pročitaliFRANKOVIĆ: RANJIVOST TUZLANSKOG EKO SISTEMA […]