Mijo Franković: Oplakivanje urbanizma

Ako su temeljna načela urbanizma obogaćivanje sociološko duhovnog ambijenta humanog biotopa, onda je recentni pragmatizam i naučni diskurs urbanizma postao najveće licemjerje, bahatost, nemoralnost i primitivnost. Po ponderizaciji lažljivosti prate ga rame uz rame mnogobrojne međunarodne konvencije o pravima čovjeka i kulturno istorijskog i prirodnog naslijeđa, stavljajući ogroman akcent na konvencije o zaštiti kulturnih dobara u vrijeme rata.

Velika urbana središta u BiH kao što su Sarajevo i Tuzla pokazuju svu dramatičnost kontroverzne urbanističke objektivizacije i demaskiranje bestidnosti koja se manifestuje pod oreolom časne uzvišene riječi „urbanizam“. Drugim riječima kazano, sadašnja urbanistička praksa je negacija čovjeka. Za mene je urbanizam spajanje ili povezivanje postojećeg sa novim na proporcionalan i elegantan način koristeći postojeću skulptoralno pikturalnu snagu prostora ili pak dodanim urbanim mobilijarom. Ako su reklamno svijetleći tričavi panoi urbani mobilijar, onda je arhitektonsko učešće u svemu ovome „deveti krug pakla“. Urbanistička praksa savremenog graditelja je prostorni diskontinuitet bez estetskog preplitanja volumena ne vodeći računa o pejzažno oblikovnoj komponenti prostora.

Lokaliteti pejzažne arhitekture postaju mjesta poliedarskih monotonih sivila, zoogenog djelovanja predatorskog zvjerstva ili razbijačkog instikta prema vizurnim projekcijama naših pogleda prema Malom i Velikom Konjuhu, prema obroncima Trebevića i Bjelašnice. Čvrsto u kandžama političkog oligarhizma nekažnjivom kleptokratskom praksom, uz podršku višecjevnog rigida korupcije, urbanizam je nauka samo još u knjigama i periodičnim časopisima.

U životnom ambijentu integralnog ljudskog bića koje prevashodno samo njemu pripada, da li za statičke ili aktivnosti u pokretu, invazivno pozicioniranje soliternih objekata na Slatini i na lokalitetu istorijskog objekta Klaonice iz Austrougarskog perioda su dramatični sukobi klaustrofobične i agorafobične patološke supstance tuzlanskog urbanizma. Razarajuća uloga najatraktivnijeg dijela urbanog krajolika Tuzle ostvarena je u formi graditeljskih bolesnih promašaja ova dva soliterna objekta i to razbijanjem pogleda i zatvaranjem vidika. Izopačenost bolesne sudbinsko istorijske stvarnosti, u kome nastaju ovakvi gromadni uljezi, narušavaju pastoralnu lentu egzistencije i truju radosti i perspektivizam socijalnog zajedništva življenja.
Ovdje bi se sasvim sigurno moglo raditi i o konverziji snage stvaranja u ekološki i estetsko vizualni sunovrat, jer je uništena jedna od najatraktivnijih vizurnih objekcija sa predjela prirodne ljepote vidikovca Kicelj, čime je turistička razglednica Tuzle nepovratno uništena. Isto tako, vidikova vinjeta Tuzle zauvijek je izgubila svoju istorijsko idenditetsku krajobraznu vrijednost.

Soliter na mjestu kulturnog i istorijskog objekta Klaonice je i ogroman kulturološki promašaj. Riječ je o dobru industrijske arhitekture među najstarijima u BiH ove vrste sa specifičnom fasadnom plastikom i fiksiranim volovskim glavama na ulaznom pročelju. Teško je zaustaviti jecaj srca da niti jedna antropogena duhovna energija nije mogla generirati umjetničku i estetsko oblikovnu maštu niti jednog umjetnika ili arhitekte ili zaštitara, a posebno političkog menadžera koji bi trebao biti zavičajac Tuzle i BiH, da umjesto ovog nadžidžanog betonskog poliedra, koji izaziva mučnine cjelovitog ljudskog bića, inicira objekt niže spratnosti čiji bi eksterijer ukrašavali fasadni detalji Klaonice i dolomitno sitno agregatnih volovskih glava. Ovim bi Tuzla dobila neobičan turistički i kulturno spomenički brend ili u prostornom naslijeđu „žižnu ili fokusnu tačku“ mjesto pokazivač „tu sam kod Klaonice“. Ovakva kulturno umjetnička jasnoća pokazivanja i prostorne determinacije je jedna od temeljnih identitetskih značajki civilizacijskih aglomeracija. Sada je ovo samo bezličan prilog za žalovanje autohtonih zavičajaca koji shvaćaju i prihvaćaju kulturološki identitet Tuzle u kulturno-spomeničkoj piramidi BiH, i još jedna zabilješka o rekvijemu Tuzlanskog, Sarajevskog, Bosansko-hercegovačkog prostornog, urbanističkog, kulturnog, umjetničkog i uopće identitetskog miljea.

Na kraju ovoga sjetnog žalovanja čovjek može potražiti smiraj u onoj antičkoj „Panta rei“, kako bi rekli „Sve teče“ i kao što su porušeni mnogi isorijski objekti, kao je što je jedan od najvrijednijih objekta umjetničkog poimanja između dva rata „Evropske moderne“ na prostoru BiH, a vjerojatno i ex Jugoslavije, zgrada Stare općine u Tuzli, tako će neki novi klinci uz pomoć viktimo falangi budućnosti rušiti i ove grdobe da bi ostvarili sebe kao čovjeka sebeljupca i pokvarenjaka.

Cijelim ovim kazivanjem čovjek zapada u nužnost epigrafike koju duborezom svoje zavičajne ljubavi urezujem u ogroman fundus sockonstruktivističkog graditeljskog naslijeđa, duboko se klanjajuć spomenu i hotela „Bristol“ u Tuzli i Robnoj kući „Unima“ u Sarajevu. I jedan hepiend, hotel „Pošta“ iz Austrougarskog perioda u Sarajevu spašen je buntovnom prijetnjom građana Sarajeva. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)