Mijo  Franković: Naslijeđe iz mog dnevnika

(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

Antički izraz  „Nomina sunt odiosa“ ili „Imena su mrska ili nevažna“ odnosi se na zanemarivanje imena ličnosti o kojoj se govori. Naravno to se odnosi na ličnosti koje su na istaknutim društvenim pozicijama ili politički moćnici. Međutim, imena geografskih lokaliteta  na kojima je ubicirano  kulturno povjesno naslijeđe su semantički veoma snažna u  određivanju  motivacijske značajnosti konkretnog  objekta ili dobra da sa njim čini nerazdvojnu cjelinu biološkog i dinamičkog univerzuma. Tako na primjer, ako neka osoba promijeni ime radi  prelaska u područje drugog svjetonazora  ili nekog drugog razloga, rezultat  je takav da niti je što izgubila strana iz koje je otišao, a niti dobila nešto strana (tabor) gdje prešao. Kod spomenika kulture nije tako jer se u njegovom imenu ili toponimu krije virtualno filmovana ili kodirana  vrijednost  toga kulturnog dobra.

Kada se „carstva mijenjaju“, realnost našeg zemaljskog kozmosa je sasvim drugačija.  Novi  moćnici  ili demo-manipulanti  mijenjaju sve do čega stignu. Jedna od takvih meta su imena geografskih lokaliteta ili toponimi. Oni čine jedan prevažan sloj  kulturnog naslijeđa. Uljepšavaju i obogaćuju jezik naroda svojim estetskim svojstvima, semantikom, motivacijom, simbolikom, temeljem svoje izvornosti.

U tumačenju definicije spomenika kulture je nepostojanje bilo kakvog predznaka sa prefiksom etno nacionalnosti i religioznosti i oni koji ruše upravo to čine sa tom kulturocidnom motivacijom. Krajnji rezultat toga je rušenje zajedničkog narativa  kulturnog identiteta BiH. Ono što ostane bude često žrtva  kulturnog krimena o kojem je riječ sa primjerima iz mog  vrijemeplovnog dnevnika borbe za koricu kruha.

1900. godine Zemaljski Muzej  iz Sarajeva  na mojem užezavičajnom lokalitetu „Crkvenjak“ (Kakanj) izvršio je arheološka istraživanja velike nekropole stećaka i tom prilikom otkopao je i  i temelje ranokršćanske crkve iz osmog stoljeća sa očuvanim temeljnim stopama  naosa i prezbiterija crkve, koji su ostali sačuvani sve do danas. Temeljem toga lokalitet  ima naziv  „Crkvenjak“ kroz duga stoljeća i prije otkopavanja.

Krajem prošlog stoljeća na svega stotinjak metara od arheološkog nalazišta objekta crkve, usljed jamske eksploatacije uglja na prostoru šire riječne terase, pojavilo se ulegnuće na kojem je nastalo manje  jezero. Tu je stanište našlo par stotina vrsta  ptica i  Zemaljski Muzej je to označio kao ornitološki lokalitet  pod nazivom „Bistrik“, a taj toponim (Bistrik)  je udaljen dva km od jezera. Bio je to neizbježan kulturološki šok na čije nepogode sam se od ranije morao naviknuti.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća bio sam stručni sudionik olimpijske izgradnje Sarajeva. Fakultetski drug iz Zagrebačke 20 u Sarajevu pozvao me je  u svoj  moderno dizajnirani ured  „Šipad – Inženjeringa“ u Sarajevu i nagradio me je Ugovorom o izradi  građevinske stolarije na Projektu  Stambeno naselje „Konjicije“ u Sarajevu. Na naslovnoj strani u tzv. opisnom zaglavlju  bilo je napisano  velikim boldiranim slovima u letraks tehnici  „Konjicije“.  Taj naziv je  izvornog porijekla i  odnosi se na stari  sarajevski  katolički rod koji je tu nastanjen. Danas se taj lokalitet zove „Saraj-Polje“.

Istočne padine Majevice  svojim  morfološkim diverzitetom i disperzijom  šumskih guštika i letvenjaka uvijek su davale posebnu inspiraciju da uranjam u njih sa signirnom šumarskom kredom kojom sam selektivno odstranjivao nepoželjne drvenaste konkurente. Tako je bilo i  jednog dana Miholjskog ljeta kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća. Moj lugarski službenik rekao mi je da će me čekati na Krstu. Na mojem operativnom kartografskom manualu pisalo je „Krstac“.  Bila je to skraćenica (Krst),  u svakodnevnoj komunikaciji  i orijentaciji kretanja, jer je taj lokalitete bio kao neka žižna, fokusna tačka, odnosno znak ili orijentir.

Kasnije, kao djelatnik u službi zaštite prirodnog naslijeđa i integralne zaštite spomenika kulture, zaputio sam se sa povjesničarkom umjetnosti u Stari Teočak radi spomeničkog rekognosciranja stare džamije visokih etnografskih vrijednosti na lokalitetu „Bilalić“. Lokaliteta „Krstac“ nije više bilo, bio je etabliran novi naziv „Centar“.

Ovaj toponim „Krstac“ ima ogromnu toponomastičku vrijednost jer fragmentarno memorira povijest Bosne i Hercegovine. Sasvim je neupitno da je ovdje bio franjevački samostan i prije 1378. godine prema popisu B. Pizanskog  (Handžić, 1975.), dok najraniji turski defteri govore o prisustvu sljedbenika Crkve Bosanske (krstjana) na ovom mjestu, u kojima je prisutna riječ „kristivan“ (M. Tayip  Okić, 1960. )

Kad čovjek prolazi  bosanskim krajolikom pa ga u jednom momentu opije njegova očaravajuća slikovitost, pa mu dođe da zapjeva, ali prije nego zapjeva autohtoni Bosanac će prije toga pogledati kroz čije selo prolazi.  Tako su me učili i odgajali da je to pravi pogled pravog čovjeka i pravog Bosanca, ali ne iz straha, nego iz poštovanja.

Najoptimalniji  pripadajući zaključak ovome zapisu iz moje bilježnice bila bi parafraza dijela teksta moga sutješkog katehete koncem šestog desetljeća prošlog stoljeća fra S. Džaje iz njegova epohalnog djela „Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine“.

Stoljetna sukobljavanja Bizanta, Zapada i Islama nisu samo mijenjala strukturu stanovništva nego i preoblikovala kulturnu fizionomiju BiH. Nacionalne historiografije u stoljetne ponore BiH ubacivale su i ubacuju ideologeme na jednoj strani o hrvatskom, na drugoj o srpskom, a na trećoj o bogumilsko-islamskom karakteru Bosne i Hercegovine. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)