(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Antički izraz „Nomina sunt odiosa“ ili „Imena su mrska ili nevažna“ odnosi se na zanemarivanje imena ličnosti o kojoj se govori. Naravno to se odnosi na ličnosti koje su na istaknutim društvenim pozicijama ili politički moćnici. Međutim, imena geografskih lokaliteta na kojima je ubicirano kulturno povjesno naslijeđe su semantički veoma snažna u određivanju motivacijske značajnosti konkretnog objekta ili dobra da sa njim čini nerazdvojnu cjelinu biološkog i dinamičkog univerzuma. Tako na primjer, ako neka osoba promijeni ime radi prelaska u područje drugog svjetonazora ili nekog drugog razloga, rezultat je takav da niti je što izgubila strana iz koje je otišao, a niti dobila nešto strana (tabor) gdje prešao. Kod spomenika kulture nije tako jer se u njegovom imenu ili toponimu krije virtualno filmovana ili kodirana vrijednost toga kulturnog dobra.
Kada se „carstva mijenjaju“, realnost našeg zemaljskog kozmosa je sasvim drugačija. Novi moćnici ili demo-manipulanti mijenjaju sve do čega stignu. Jedna od takvih meta su imena geografskih lokaliteta ili toponimi. Oni čine jedan prevažan sloj kulturnog naslijeđa. Uljepšavaju i obogaćuju jezik naroda svojim estetskim svojstvima, semantikom, motivacijom, simbolikom, temeljem svoje izvornosti.
U tumačenju definicije spomenika kulture je nepostojanje bilo kakvog predznaka sa prefiksom etno nacionalnosti i religioznosti i oni koji ruše upravo to čine sa tom kulturocidnom motivacijom. Krajnji rezultat toga je rušenje zajedničkog narativa kulturnog identiteta BiH. Ono što ostane bude često žrtva kulturnog krimena o kojem je riječ sa primjerima iz mog vrijemeplovnog dnevnika borbe za koricu kruha.
1900. godine Zemaljski Muzej iz Sarajeva na mojem užezavičajnom lokalitetu „Crkvenjak“ (Kakanj) izvršio je arheološka istraživanja velike nekropole stećaka i tom prilikom otkopao je i i temelje ranokršćanske crkve iz osmog stoljeća sa očuvanim temeljnim stopama naosa i prezbiterija crkve, koji su ostali sačuvani sve do danas. Temeljem toga lokalitet ima naziv „Crkvenjak“ kroz duga stoljeća i prije otkopavanja.
Krajem prošlog stoljeća na svega stotinjak metara od arheološkog nalazišta objekta crkve, usljed jamske eksploatacije uglja na prostoru šire riječne terase, pojavilo se ulegnuće na kojem je nastalo manje jezero. Tu je stanište našlo par stotina vrsta ptica i Zemaljski Muzej je to označio kao ornitološki lokalitet pod nazivom „Bistrik“, a taj toponim (Bistrik) je udaljen dva km od jezera. Bio je to neizbježan kulturološki šok na čije nepogode sam se od ranije morao naviknuti.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća bio sam stručni sudionik olimpijske izgradnje Sarajeva. Fakultetski drug iz Zagrebačke 20 u Sarajevu pozvao me je u svoj moderno dizajnirani ured „Šipad – Inženjeringa“ u Sarajevu i nagradio me je Ugovorom o izradi građevinske stolarije na Projektu Stambeno naselje „Konjicije“ u Sarajevu. Na naslovnoj strani u tzv. opisnom zaglavlju bilo je napisano velikim boldiranim slovima u letraks tehnici „Konjicije“. Taj naziv je izvornog porijekla i odnosi se na stari sarajevski katolički rod koji je tu nastanjen. Danas se taj lokalitet zove „Saraj-Polje“.
Istočne padine Majevice svojim morfološkim diverzitetom i disperzijom šumskih guštika i letvenjaka uvijek su davale posebnu inspiraciju da uranjam u njih sa signirnom šumarskom kredom kojom sam selektivno odstranjivao nepoželjne drvenaste konkurente. Tako je bilo i jednog dana Miholjskog ljeta kasnih sedamdesetih prošlog stoljeća. Moj lugarski službenik rekao mi je da će me čekati na Krstu. Na mojem operativnom kartografskom manualu pisalo je „Krstac“. Bila je to skraćenica (Krst), u svakodnevnoj komunikaciji i orijentaciji kretanja, jer je taj lokalitete bio kao neka žižna, fokusna tačka, odnosno znak ili orijentir.
Kasnije, kao djelatnik u službi zaštite prirodnog naslijeđa i integralne zaštite spomenika kulture, zaputio sam se sa povjesničarkom umjetnosti u Stari Teočak radi spomeničkog rekognosciranja stare džamije visokih etnografskih vrijednosti na lokalitetu „Bilalić“. Lokaliteta „Krstac“ nije više bilo, bio je etabliran novi naziv „Centar“.
Ovaj toponim „Krstac“ ima ogromnu toponomastičku vrijednost jer fragmentarno memorira povijest Bosne i Hercegovine. Sasvim je neupitno da je ovdje bio franjevački samostan i prije 1378. godine prema popisu B. Pizanskog (Handžić, 1975.), dok najraniji turski defteri govore o prisustvu sljedbenika Crkve Bosanske (krstjana) na ovom mjestu, u kojima je prisutna riječ „kristivan“ (M. Tayip Okić, 1960. )
Kad čovjek prolazi bosanskim krajolikom pa ga u jednom momentu opije njegova očaravajuća slikovitost, pa mu dođe da zapjeva, ali prije nego zapjeva autohtoni Bosanac će prije toga pogledati kroz čije selo prolazi. Tako su me učili i odgajali da je to pravi pogled pravog čovjeka i pravog Bosanca, ali ne iz straha, nego iz poštovanja.
Najoptimalniji pripadajući zaključak ovome zapisu iz moje bilježnice bila bi parafraza dijela teksta moga sutješkog katehete koncem šestog desetljeća prošlog stoljeća fra S. Džaje iz njegova epohalnog djela „Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine“.
Stoljetna sukobljavanja Bizanta, Zapada i Islama nisu samo mijenjala strukturu stanovništva nego i preoblikovala kulturnu fizionomiju BiH. Nacionalne historiografije u stoljetne ponore BiH ubacivale su i ubacuju ideologeme na jednoj strani o hrvatskom, na drugoj o srpskom, a na trećoj o bogumilsko-islamskom karakteru Bosne i Hercegovine. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)