U unutrašnjem komunikacijskom degažmanu jednog suvremenog tuzlanskog poslovnog kompleksa na bočnom zidu stoji za mene dirljiv i emotivan natpis: da je na tom mjestu nekada bila Špiritana ili popularna „Špira,“ jedan od najstarijih pionirskih objekata industrijalizacije BiH krajem 19. stoljeća.
U sveukupnoj društvenoj reprodukciji jedne zajednice postoji nešto što se zove nezaustavljivi hod koji supstituira prostore naših sjećanja ili „viši interes“. Međutim, ti prostori naših pamćenja imaju svoju „dušu“, svoj nevidljivi fluid, kao i čovjek koji je utkao dio sebe u njega.
Ako čovjek ima znamenje na svoje postojanje treba da ima i volumenska materijalizirana pojava koja je bila uslov njegova boravka i života na zemlji ili izvor egzistencije. U zemljama višeg stupnja njegovanja historijskog pamćenja kojim obogaćuju piramidu svoga državotvornog identiteta, postavljaju se memorijske table ili ploče, ili podesni atraktivni dijelovi konstruktivnih graditeljskih ili tehnoloških sklopova. Tamo gdje postoje dimnjaci oni bivaju pošteđeni i dinamiziraju svoju novu spomeničku misiju „spomen-obeliska“.
Možda je to moglo i u slučaju „Špire“, jer još imamo arhitekata koji od garaže prave spomenik, a ne obratno, kao veći dio te „akademske“ družine. Sa stajališta moga „nazadnog“ poimanja vremena i spašavanja nekakvih „starina“ uvjeren sam da je bilo izvedivo. Vizurna dijagonala „dimnjak Špire i dimnjak Stare solane“ bila bi turistička atrakcija i memorija duhovnm fluidu čovjeka i njegovom nezaustavljivom nagonu za stvaranjem novoga.
Dimnjaci kao poseban segment industrijskog graditeljstva nastali kao nukleus industrijske kulture Bosne i Hercegovine iz Austrougarskog perioda, superiornošću svojih visinskih gabarita i svojom oblikovnom vitkošću predstavljaju atraktivne prostorne markere koji na poseban način obogaćuju prostor i konceptiraju tradicijsku ambijentalnu sliku mjesta, a u ovom slučaju i šire značenje, čak i za Bosnu i Hercegovinu. U suvremenom prostornom planiranju, a posebno u valorizaciji kulturnih krajolika ovakve građevine su obavezan predmet trajnog evidentiranja i elaboriranja načina njihove zaštite.
Ovi stoljetni ili višedecenijski lanseri naših vizualnih osjećanja, stremljenja i nadanja u bolje sutra, za vrijeme naših školskih ekskurzija izazivali su u generacijama uzbuđenost i nejasni nemir.
Prezentiraju kontinuiranu historijsku sesiju stalnog očitovanja podataka, dokumenata, memorije, putokaza, jednom riječju opredmećeni udžbenik historije Bosne i Hercegovine. To su kapitalni spomenici industrijske i tehnološke kulture Bosne i Hercegovine sa posebnim naglaskom na specifikum naše graditeljske kulture, a to je sockonstruktivistički period ove države za mene jedan od najznačajnijih kulturnih stratuma BiH.
Ali, od svega navedenog, najvažnije je napomenuti da ova spomenička svojstva koja karakteriziraju dimnjake imaju čarobnu moć univerzalizma kulture i prostora bez kojih nije moguć integritet nijedne društvene zajednice.
Naravno, BiH je bogata univerzalnim vrijednostima koji su zajedničke vrijednosti svih nacija koje u njoj žive, ne samo na polju kulture nego i u svim drugim oblastima života. Bez zaštite tih univerzalnih vrijednosti teško ćemo ostvariti boljitak i sretniju budućnost za Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, sa slutnjom vidljivih strahova koji izviru iz dalekih globalističkih pokreta preko konfuznih svijesti političkih pojedinaca i skupina, ultimativnom profitnom utilitarizacijom resursa i prostora, mislim da BiH dolazi u stanje postvjerske-hebrejističke faze.
Najegzaktniji indikator toga stanja je prezir i uništavanje univerzalnih vrijednosti, kako materijalne tako i usmene i predajne vrste našeg naslijeđa. Parcijalizmi umjesto univerzalizama nas vode u nove podjele i različitosti, jer su i poruke mira i ljubavi samo univerzalizmi po svojoj prirodi.
Bosna je prošla svoje tisućljeće zahvaljujući univerzalizmu načina življenja i kodeksa ponašanja na ovim prostorima. Tranzicijski nanosi novih bogataša i fakultetskih diplomanata komercijalno inflacijskog tipa ne samo da će nepovratno kontaminirati jedine nam životne prostore, nego i stvoriti novu matricu bosanske društvene svijesti besciljnog anarho-liberalizma.
U svemu tome i jeste smisao i praktična svrha istraživanja i vrijednovanja materijalnih i duhovnih tragova naše prošlosti. Naša prošlost nije nikakva mrtva i statična muzejska postavka, ona je konzervirani dio neuništivog dinamizma našeg života ili govor o besmrtnosti, samo ga treba uvijek iznova aktivirati zavičajnošću, domoljubljem i na kraju čovjekoljubljem, kao samom vrhu piramide univerzuma postojanja.
U zaključnom razmatranju posegnut ću za parolaškim oruđem: neka žive parole i posmrtni govori, kao i ova nota o „Špiri“, koju bih ja radi odbrane neprolazne vrijednosti kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine označio frazemskom formulacijom „krokodilske suze“.
Te suze su lažne, nemaju emotivnu podlogu. Krokodil urla neartikulisano divljački dok žrtvu ne proguta, a onda lije suze koje su fiziološka pojava ove nemani kada se najede. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Veoma lijep i emotivan tekst o (ne)kulturi sjećanja na bogato historijsko industrijsko naslijeđe u našem gradu.
U zemljama sa većim stupnjem industrijske kulture tragovi početaka industrije postaju muzeji. To sam vidio u Njemačkoj, Poljskoj, Japanu itd. Tako je i Tuzla, grad uglja i soli, trebala imati (za nove generacije ali i kao turističku atrakciju) muzej rudarstva u nekoj napuštenoj ugjenoj jami radnika Kreka kao i muzej jamskog solarstva u rudniku soli Tušanj.
I ovdje važi pravilo “ko zaboravlja svoju historiju imaće neizvjesnu budućnost”
U nekom boljem vaktu vi biste bili lider graditelj I osmisljivac prostora u kojem mi zivimo.Nadati se nikad nije uzalud.Puno srece.