Mijo  Franković: Kad cvjetaju jorgovani…                                                  

Moja prva školska ekskurzija „malo dalje“ je bila ekskurzija u Tuzlu početkom sedme decenije prošlog stoljeća. Nakon  objeda u Ekspresu popeli smo se na  zaštitni zid kod  turbeta Poljske džamije. Već se spuštala ugodna majska noć  i ulica je bila sve punija tako da se nije moglo više ni kretati. To je bio  „tuzlanski korzo“.  Sa te zidne uzvisine posmatrali smo rijeku momaka i djevojaka u blagom valovitom kretanju iz čijeg se prostora samo osjećao miris parfema. Bliži se vrijeme polaska  našeg voza i mi smo već kod željezničke stare stanice. Naslonjeni na stubiće niske lančane ograde  ljetne bašte „Đugum“ uronjeni  u prizore koje do tada nismo poznavali.  Razliježe se pjesma „Proljeće je izmamilo rano“, Šerbo u širokim tamnim naočalima i Nada Mamula u dugačkoj noćnoj, scenskoj svjetlucavoj haljini.

I ove godine proljeće je izmamilo rano  na što nas svojom  sniježno bijelim odsjajem u latičastoj formi  nekim simboličkim signalima opominju grozdasti cvjetovi  kestena, raskošno  obimni  cvjetovi jorgovana.  Jorgovan je oduvijek dominirao u cvjetnoj tradiciji  Bosne, a u njezinom cvjetnom ćilimu bašče bosanske  bio je pokazatelj cvjetne raskoši  avlije  i  dugovječnosti  kuće na čije basamake i ogradu se naslanjao.  


(Foto: Pixabay, ilustracija)

Fluidni lipov fitoncid je  prema narodnoj medicini  zdrav za pluća, što je veoma važan podatak u samospasavanju kada radiološki tenderi padaju kao šumsko drveće u vjetrolomu.  Kažu da su pitali vidovitu Dževahiru za ovo padanje tendera, a ona je rekla da je to „šejtanski posao“, a ja bih još dodao u šejtanskom vaktu.

Staroslavensko drvo lipa, ona ranolisna već je počela  cvjetati  jer u  povjetarcu se već osjeća miris  lipovog čarobnog ljekovitog  fluida, fitoncida. Lipa je prostorni ukras većine ranosrednjovjekovnih grobalja,  na kojima su obično i manje ili veće nekropole stećaka. U mnogim krajevima Bosne, kada se govorilo o neminovnosti umiranja vladala je metafora „valja pod lipu“.

Mislim da još nisam za „pod lipu“, ali pamtim mnoge tuzlanske bašče, vrtove i predvrtove i  perivoje  sa grmolikim šumicama  jorgovanovih šibljaka koji više nema. Bili su žrtva anticipativnog urbanizma koji ne prašta nikakve ekološke vrijednosti koje smo dužni onim zavjetom Indijanskog poglavice ostaviti budućim naraštajima. Navedeni pojam uzeo sam iz područja ekonomije i nekih afera zvanih „anticipoativne kamate“ ili kamate na ulog isplaćene unaprijed. Za mene je anticipativni urbanizam veći zločin, jer su eko dispozicije neobnovljive i nose žrtve.

Međutim, za mene je interesantna jedna  historijsko  dokumentarno pejzažna činjenica.  U vrijeme gradnje  pruga u Bosni i Hercegovini na svim željezničkim stanicam  sađene su lipe. Možda je to iz nekog predajnog ili običajnog  simboličkog motiva ili zbog njezine  atraktivne bionomije i  voluminoznog habitusa koji pravi dosta mirisne  hladovine.

Bogatstvo simbolike u  cvjetnoj raskoši drva  u našim emocijama otkriva neistraživo  bogatstvo fundusa naših emocija tuge ili sreće. Nisu sve tuge a i osjećanja sreće ista. Učiniću aluziju na Platonovu pećinu u kojoj jedni gledaju sunce, a drugi raspoznaju samo sjenke života.  Naše doba je doba sjenki koja preobražava jakost svjetla u tamu u kojoj se raspada svijet pred našim očima, svijet koji  vrijednuje primitivizam  i siledžijstvo uz pucanje i poneku bombu.

Snaga cvjetanja  u nama otkriva sjećanja  ljepote, ugođaja i prolazne sreće, kao i najljepšeg priziva djetinjstva, svih ljubavi i osmjeha. Sve će to jednom proći pa i najteže boli neuspjeha, rastanaka i ružnih sjećanja, ali  ekspresivnom snagom  u koloritu naših predodžbi  mi otkrivamo i  oblik tuge koja je beskrajna. Ona je dio naših potisnutih emocija koje ponekad svojim prodorom  mogu izmjeniti i našu putanju života. To su teške neobjašnjive melankolije ljudskog bića kao rezultat sudara sa svijetom u kojm je zarobljen. Tragičnost te latentne tuge nije strah od smrti  i prolaznosti nego nemirenje i neprihvaćanje života u kojem nismo sretni. Oni dobro uhljebljeni, budžetski  džabaljebaroši, često u skupim autima, markiranima haljinkama i  zlatonosno skupim ajfonima  doživljavaju ljubav apstraktno i kao nedostižni banaliju. Oni uglavnom nisu bića transnacionalnog identiteta kao nosioci beskrajne tuge, oni su zapravo nacionalno, religiozno i klerikalno predimenzionirani.

Ovi nacionalni su aplauderske sluge  divljačkog  arhaističkog zborovanja kao hajdučija ona kako se zvala kad drvo procvjeta i šuma olista. Ovi  „prokletnici“ sa tugom beskrajnom  u sebi nose energiju bunta, nagnuće za promjenom, gdje će moći ispoljavati svoju tugu kao nježnost i njome otključavati  toliko potrebnu empatiju prema bratu čovjeku.

Pojam čovjeka u svojoj životnoj  epohi ima tri  dijela, prošlost, sadašnjost i budućnost. Ovo kazivanje se odnosi na sadašnjost i  višekratna zborovanja pod parolom „Veži konja gdje ti gazda kaže“, jer tako mora biti pa i uz pomoć antidepresiva.

U  bosanskoj  tradiciji kulture komunikacije postoje za naše vrijeme  regresivne etičke sintagme „I zidovi imaju uši“ i  „Ne turaj nos gdje ti nije mjesto“.  Sasvim nakaradno i  suprotno  zapadnjačkom obrazovnom programu gdje djeca umjesto vjeronauka uče o kulturi  i historiji revolucija.

Kada bih  u teglicu svojih sjećanja mogao pohraniti kupastu cvjetnu  gromadu  kestena ispod mojih prozora možda bih lakše plovio na drugu obalu rijeke života, ali cvijet  nakon oplodnje nestane, a u jesen života urodi plodom za naša umorna leđa pod teretom sjećanja.  (Piše: MIjo FRANKOVIĆ, kolumnista)