Mijo Franković: Ilinčica u tragovima vremena

Po zemljopisnim obilježjima ovo brdovito valovito područje zagrljeno u njedrima njezine čuvarice majke Tuzle nije planina, jer po temeljnom kriteriju najveći vrh 452 metra kategorizira brdo. To nije nikakvo prozaično brdo, ono je zapravo više prostorna poetična matrica čije su strofe i stihovi: pješčani grebeni, sedla, ćuvici, kikovi, udoline, vrtače i terasaste zaravni. Njihovo životno tkivo je pijesak sa atraktivnim geoprofilima u kojima su česti pratioci fosilni ostaci školjki.

Zagonetna svjetlost plamtećeg ognja prirode Ilinčice zaiskrio je toplotom svojom za prve nastambe naših predaka. Najveću poruku iščitava njezino ime „Ilinčica“. Podrijetlo imena geneološki je od imena prijekršćanskog Starozavjetnog proroka Ilije. Tradicijska nomenklaturna paralela sa ovim imenom je bošnjačko muslimansko ime Alija. „Do podne Ilija, od podne Alija“ narodska je maksima bosanskog stanovništva na sjećanja islamizacije. Ilinčica snagom svoje nomenklaturne historijsko protočne snage daje vječna svjedočanstva o Bosni, njezinoj neuništivoj konzistenciji i zajedničkom izvorištu njezinih stanovnika ili nerazrušivi bastion zajedničkog podrijetla.

Ovo kratko, možda tugaljivo, memorisanje lamentiranim riječima nije nikakva pretpostavka, ona bi to i bila da nije ravne terasate površine, pravougaono zaravnjene na sredini južne padine Ilinčice na kojoj je bila historijska crkvica Ilije Proroka, a koja datira prije Osmanskog perioda. Posljednji materijalni tragovi ove sakralne građevine uklonjeni su 1946. godine.

Jedan od najvećih sekularnih praznika Bošnjačkog stanovništva bio je Alđun ili Ilindan i obilježavao se kao dio Prijeislamske tradicijske baštine u Sarajevskom polju, ali i u Tuzlanskom kraju sve do poslije Drugog svjetskog rata. Rudimentarni ostatak tih zajedničkih običaja zadržao se do danas na području tuzlanske Majevice poznat kao običaj Lilanje. Poželjna kulturološka restauracija ovih običaja bila bi jedina prava i politička kohezija stanovnika Bosne.

U svojoj historiji Ilinčica, kao predmet kulturološko scenskog inžinjeringa, imala je nekoliko etapa. U prvim godinama sedme decenije prošlog stoljeća snagom narodnog kolektiviteta ili radnim akcijama vođeni socrealističkim načelima sveopće izgradnje države urađeni su neki komunalni objekti, staze, šetnice i naki drugi infrastrukturni sadržaji, Međutim, privredna kriza ili privredna reforma 1965. godine prekida sve aktivnosti na inžinjering intervencijama Ilinčice.

Sredinom osme decenije prošlog stoljeća donosi se Projektni zadatak na određivanju zelenog zaštitnog pojasa grada Tuzle u kojem bi šire područje Ilinčice bila zaštitna zona najvišeg stepena. Ekspanzija moći bankovnog kapitala i liberalizaija tržišta roba i usluga dovodi do blokade svih tzv. neprivrednih investicija.

Današnja faza ili ona recentna stanja mogu se označiti kao degradacijska faza. Ovdje je Ilinčica, zapravo, prostor za neodgovorno manipulisanje prirodnom fenomenologijom preko šumskih ekosistema ornito i zoo faunom. Jedinstvena definicija ovoga stanja bila bi prodavanje magle ili izmišljanje tople vode. Interesantno je da su se u ovaj bezopasni brlog demagogije ukljičile i neke tzv. nevladine organizacije. Razni elaborati, programski zadaci, šumsko privredne osnove uvijek u drugačijim izdanjima lansiraju pasivan pristup sistemskoj zaštiti Ilinčice, a to je status javne ustanove sa samoodrživim ekonomskim parametrima.

Jedna od najpogubnijih posljedica ove pasivizacije je usložnjavanje imovinsko pravnih odnosa koje je počelo 1945. gradacijom industrijske birokratije Tuzle. Bez rješavanja uzurpacija, bez razgraničenja poljoprivrednog i šumskog zemljišta, bez uspostavljanja reambulacijske linije, itd., rešenja neće biti. Stihijskim načinom gospodarenja i šumskim štetama ova nekada atraktivna sastojina dobila je izgled šume bukve tipa panjače.

Vrlo važna funkcija Ilinčice kao vidikovca većim dijelom je umanjena interpolacijom tri soliterna graditeljska uljeza. Međutim, jedina preostala funkcija Ilinčice je njezina ekološka negacija i poniženje kontinuiranim i neodgovornim odlaganjem agresivnog biohemijskog otpada čime se izravno ugrožava fizičko i duhovno stanje domicilnog ovoga dijela starosjedilačkog stanovništva Tuzle. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)