Drveće, grmoliko rastinje, žbunje, te zeljaste biljke sa šumskim životinjama, kao najkompleksniji ekološki univerzum potpuno je komplementaran, sukladan i u najvećoj mjeri ovisnosti nerazdvojan od najmnogobrojnije vrste iz reda Primata, čovjeka.
Relevantno ishodište za ovu tvrdnju su monoteistički tekstovi i većine filozofskih pravaca o postanku prirode. Norveški književnik Knut Hamsun u svome epohalnom djelu „Blagoslov Zemlje“ je do sada u povijesti književnosti najsnažnije dao sliku jedinstva čovjeka i prirode. Njegova leksička ekspresija kazivanja o jedinstvu čovjeka i prirode je do sada neprevaziđena prema mišljenju najrelevantnijih književnih kritičara, ali i drugih kao sociologa, estetičara i filozofa. Naše vrijeme u kojem jesmo to i pokazuje.
Analizirajući pojam „Gola šuma“ iz različitih aspekata u kojima se smjenjuje dobro i zlo, nije teško osuvremeniti ove tvrdnje.
Destruktivni odnos čovjeka prema prirodi izazvao do sada nezabilježene požare na planeti Zemlji umanjujući površinu šuma na kopnu planete ispod 30 %, decimirajući procenat biodiverziteta ispod 80 %, dok egzistencijalnu bazu jedne četvrtine svjetske populacije baca u ekstremno siromaštvo.
Dakle, ovdje je riječ o ogoljenosti i nestajanu šuma koje su označene kao „Gola šuma“, tj. u smislu čistine ili deforestizacije, rečeno tuđicom. Tome treba dodati i invazivno krčenje šuma za račun proizvodnje GMO hrane biljnog porijekla koja je zadnjih godina povećala najteža oboljenja za nekoliko puta.
Isto tako treba napomenuti da karbonoksigeni spojevi od požarišta povećavaju efekat „staklene bašče“ i još veće zagrijavanje narednih godina ili put ka katastrofičnoj klimatskoj traumi.
Poseban atak na zdravlje gradskog stanovništva je uništavanje zelenih površina za račun ekstenzivne, antiekološke i profitabilne gradnje, umjesto da se povećavaju zelene površine sa povećanjem stambenog fonda.
U davna vremena šume su bile mjesta strahopoštovanja i mističnog divljenja i obraćanja lokalnog stanovništva molitvama za urod usjeva i za kišu u vrijeme ljetnih suša. U tuzlanskom kraju evidentirano je par lokaliteta pećinske forme u šumskom krajoliku gdje su se održavale kišne dove za muslimane i molitve za kišu kršćanskog svjetonazora i to na istim lokalitetima. Naravno u različito vrijeme, gdje je „gola“ šuma, nigdje ništa drugo ne vidiš osim tame koja izbija iz gustog sklopa šumskog drveća, stopljenog zvuka vjetra i lišća kao melodične pratnje ptičijem pjevu. Najviše arheoloških ostataka sakralne kulture BiH sakrivaju šume kao što su antičke bazilike i ranokršćanske crkve od sedmog stoljeća i dalje.
Sljedeći fragmenti teksta mogu se označiti metaforički kao „Gola šuma – Gola Istina“
Šume su bila životna staništa ili revolucionarni biotopi za mnoge pokrete otpora vladajućim tiranima u Srednjoj Evropi, Južnoj Americi, jugoistočnoj Aziji i nekim dijelovima Afrike. U kontekstu ovih činjenica šume su neodređeni memorijalni prostori naših predaka i kao što je more „Plava grobnica“ ljudskog roda tako je i Šuma zelena prirodno živa grobnica naših predaka o čemu govore amorfno nadgrobno kamenje, stećci, križine, usamljeni nišani vojnika, humke putnika namjernika, pastira, trgovaca duhanom, solju i drugih putnika namjernika.
Šume su velika autentična arheološko dokumentacijska arhiva, tako da bi bilo civilzacijski i etički obavezno izvršiti zaštitno spomeničko rekognosciranje radova u šumi ukoliko to nije ranije učinjeno.
Na kraju moram staviti auru ovome kazivanju, između ostalog, i radi moje emotivne sjedinjenosti sa prirodnim i duhovnim univerzumom koji se zove šuma. Kao operativac inženjer na šumskom radilištu u jednom našem bosanskom šumskom području (promijenio sam ih devet). Svome osoblju sam uvijek stavljao do znanja o poštovanju šume te čudesne prirodne strojarnice i to gotovo u biblijskom stilu (…mjesto na kojem stojiš, sveto je…). Ali kako čovjek nije poslušan niti u Edenu, kako će biti ovdje na škrtoj zemlji bosanskoj.
Jedan moj mlađi lugarski službenik zatekao je u šumi jednu siromašnu seljanku, samohranu majku. Naravno kao šumokradica veoma se prepala i onako u strahu moli lugara da je ne zapisuje, pa neka radi što hoće. Kako šuma svjedoka nema, a njegov kopulativni ego trenutno je nadjačao razum i prislonio srhvanu ženu uz visoko debelo stablo bukve. Rekordna brzina rukovanja šlicem čakšira svjetlo zelene šumarske uniforme bila je poništena iznenadnim udarcem groma „iz vedra neba“ u bukovu priležnišnu ložnicu. Lugarevi zgrčeni prsti šake desne ruke snažno su se zatresli od pomiješanog straha i početnog uzbuđenja, a u njima je samo ostala neobjašnjiva praznina „u ništa“.
Ja sam shvatio ovo kao moju neku difuznu misiju dekodera natprirodnih osobina šume, jer dan je bio vedar i jedan udar groma, a gromove obično privlači hrast i cer. Zaključak moga „beatifikacijskog“ istraživanja bio je u tome da je povrijeđen vrhunski majčinski instinkt, koji jedini na svijet može donijeti novi život.
U prosudbi ovoga moram navesti i neprolaznu poetsku ilustraciju R. Tagore: “Stabla drveća su visoka, uzdižu se, gonjeni težnjom da u visinama beskraja vide svoje ishodište.” (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Veoma lijep tekst o šumama koji dobro razumiju samo istinski zaljubljenici ove prirodne ljepote. Sviđa mi se i konstacija da intenzivno povećanje stambene izgradnje ne prati povećanje zelenih površina. Pogledajte koliko ovog ljeta u našem gradu ima osušenog mladog drveća u novim drvoredima ili parkovima kao da nadležni u gradskim službama ne znaju da mlado drvo treba ponekad napojiti i nahraniti dok se dobro ne užili. Kao da je bilo bitno potrošiti budžetski novac i zadatak je završen.
Intenzivna gradnja na uštrb zelenila i sjeće stabala – krivično je i zločinačko djelo. Ima li u ovom gradu tužilaca uopšte!?
Tipičan primjer uništavanja gradskog zelenila je uništavanje parkinga hotela Tuzla, koji je bio opasan sa svih strana lijepim drvoredima sa velikim stablima drveća (ličio je na mali park). Nažalost, ovo je sve urađeno da bi se na ovo mjesto utrpale dvije stambene zgrade.