(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Pronalazak prve krijesnice ili vatrene iskre kresanjem kamena od kamen u davnoj predistoriji označio je početak novog razdoblja u životu i razvoju čovjeka. Postajući gospodar vatre i koristeći njezine blagodati prešao je svojim saznanjima u onostranost njezina porijekla i pridajući joj nadnaravna obilježja. Temeljem toga nastali su i mnogi običaji vezani za vatru vjerujući u njezina zaštitna i izlječiva dejstva u životu čovjeka, koja je kasnije savremena nauka nazvala paganskim.
Naši staroslavenski preci u svojoj duhovnoj i običajnoj kulturi pridavali su vatri značajno mjesto što je kasnije baštinila i kršćanska tradicija. U Bosni su se zadržali mnogi predislamski običaji vatre (krijesnica) uglavnom sve do Drugog rata. Nešto izražajnije islamsko obilježje zadržali su običaji Jurjeva (Đurđevdana) i Alđuna (Sv. Ilije), pa još u nekim krajevima tih dana održavaju se vašari i teferiči praćeni narodnim običajima. Najduže su se zadržale zajedničke Ivanjdanske krijesnice u Sarajevskom Polju, ali su one poslije konvertirane u običajne Prvomajske vatre, a sada nema niti jednih niti drugih. Vatra se kao obredni čin povlačila iz Islama i radi snažnog teologoziranog naglašavanja Džehenemske vatre. Kao tradicijski ostatak ona se zadržala u salijevanju „strave“ gdje starije pobožne žene muslimanke, koristeći vatru preko olova, izgovarajući odlomke iz Kurana, oslobađaju straha i zlih misli.
Kad smo već u dubinama prošlosti, bez namjere negativne euforije, a pod radijacijskim dejstvom sunčeva zračenja (mislim i na nepostojeće (smrtonosno) zračenje na UKC-u Tuzla) ovovremenog ili recentnog, dozivam iz ličnog prvog sloja memorijalnih kazivanja zagrijanost ili zagrijavanje našeg životnog staništa 1911. godine. Stare knjige u personifikaciji Josipa ili Jusufa govore o sedam plodnih i sedam gladnih godina kao predmetu sna egipatskog faraona, što mu je njegov sužanjski Bogougodni podanik rastumačio. Iste knjige su to potvrdile: „I bi tako.“
Vatra je veoma snažan nepobjediv, prirodni ili sudbinski fenomen. Ona čak ima i najsnažnije simboličko, estetsko i kultno značenje u trajanju civilizacije. Sam pojam djeluje zastrašujuće tako da je bolje reći „feniranje“, jer će nam pasti na pamet i imaginacija širokobedrene nositeljice života kako u frizerskoj radnji oplemenjuje svoj signalni kopulativni dar feniranjem frizure.
Recentni usudi ili prokletstva prirode, požari širokih, rekao bih kataklizmatičkih razmjera, ovih dana dio su nas ili bolje rečeno opominjuće sindromske aveti. Teško je prihvatiti težinu naše egzistencijalne stvarnosti da postoje ljudi koji od sile vladanja zaboravljaju da su ljudi. Prolazni ništavni ljudi, kao i njihove ideje, politike, parole, programi ispod svih mogućih mitomanija i umjetničkih apstraktnih imaginacija, koji ne mogu shvatiti svoju misiju, svoje poslanje na ovaj svijet, a to je zaštita ekosistemskog univerzuma koji se zove priroda. Nažalost, ona ne poznaje nikave granice.
U prenesenom značenju, ako priroda gori, nestaje naša predodređenost kao ljudskih bića i zaštite svoga potomstva koji je moguć samo globalnom ekosistemskom zaštitom ili šire rečeno biomskom zaštitom. I jednog dana kada ti „apokaliptičari“ budu pisali ili se sjećali svoga puta, ostaće im samo jedno, a to je životni ambijent – ekosistem njihova postojanja u kome su nesagorivi fokusi njihovo potomstvo u vatrometu prirode od koje ne možemo pobjeći. U istom kontekstu velikani antičkog duhovnog monumenta kreirali su i Olimpijadu kao afirmaciju života, mira i rađanja, ali opet u napasti Zla ili politike, ili ljudske pohlepe i mržnje, taj Plamen mira je postao paradigma satanističke groteske analogije rata i smrti.
Oh, kakvo prokletstvo postojanja politiziranje u predgrađu nestajanja prirode, biodiverziteta, balkanske divokoze koju je svojim projektom kreirao UNESCO od 1963. do 1987. Kako nas nije stid zamalo da izgubimo prašumu staru dvadeset hiljada godina, upravo tako jer to je potvrdila svjetska nauka, jednoglasno.
Ovakav narativ zagrije više nego i jedno „poludjelo sunce“, pa treba se vratiti najboljem lijeku života umjerenosti i pastorali kao prirodnim darovima, umjesto zaključka. Jedne avgustovske ili Velikogospojinske noći planuo je požar u mojem satelitskom urbanom selu. To su najprije primjetili komšije susjednog bošnjačkog sela hitajući sa prvim kantama vode, prije vatrogasnih rudničkih brentača. Pored zaborava postoji i ljudski nezaborav to je Čovjek, Gospodin J. iz rudimenta mojih sjećanja, mladi rudar iz istog susjednog sela koji je sa navlaženim čaršafom ulazeći u plamenu kuću spasio cijelu porodicu. Pamtim ga i po lijepom pjevanju sevdalinskom, koje je dopiralo iz doline potoka ispod moje barake. To je bila moja zvučna svečanost uvijek kada je bila plata ili predujam u rudničkom pogonu Ričica, u srcu zemlje Bosne. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)