Mijo  Franković: Faraonov “Damoklov mač”

(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

Od  najstarijih vremena ljudskog komuniciranja koristile su se razne izreke i izrazi  koji su govornicima služili da slikovitije ili sugestivnije iskažu  ono što im je na pameti. U isto vrijeme to je bilo i pokazivanje  opće kulture govornika. Ta izražajna sredstva  su dio općeljudske  riznice  obrazovanja i njegova očuvanog  nematerijalnog naslijeđa. Dosta tih izraza potječe iz djela raznih pisaca i filozofa, a najviše iz Starozavjetnih (Biblijskih)  knjiga. Izraz koji ćemo  ovdje  koristiti je iz nedavnog teksta bosansko-hercegovačkog novinarsko publicističkog barda  Ekrema Avdića “Tuzla ispravlja „krive Drine“ iz  Faraonovog  perioda”!

Antički  izraz „Faraon“ se odnosi na bivšeg gradonačelnika Tuzle,  osvrćući se na njegov višedecenijski period  imperatorskog  stila vođenja Tuzle, čiji je rezultat totalna devastacija historijskog kontinuiteta Tuzle u svim pojavnim oblicima sve do njezine neprepoznatljive materijalno duhovne vinjete u monstrumskoj preobrazbi. Pored  titule „Faraon“ tu je još nekoliko izraza objedodanjenih u javnim medijima koji sinonimski, a ponekad  metaforično oslikavaju  njegov ruralistički odnos prema gradu i građanima Tuzle, a posebno u kadroviranju svojih poslušnika iz zabitih kanjonskih podgorina Sjeveroistočne  Bosne i Hercegovine zonalno adaptiranih na mješovito bukovo jelove  šume.                                        

Ono što je navedeno u tekstu (E.A.) ovdje hoću samo da proširim i oplemenim živim ranama moga stojećeg fizičkog habitusa u nestajanju.  To me na ovaj način smiruje i ublažava traume od  administrativnih i lažnih konstrukta mnogobrojnih odbijenica i konačne zločinačke likvidacije moje  malenkosti prijevremenom penzijom sa zajamčenim iznosom. Tako, na primjer, moj godišnji iznos penzije  najveći dio BH-a političara dobije za jedan mjesec u iznosu ukupnih nadoknada. Od toga polovina moga iznosa ide za lijekove na koje me je svojom sotonističko mrziteljskom fluidnošću nametnula „antifašistička“ i „građanska“ tuzlanska gradska kuća srama.  Ista ona „faraonova  kuća“ koja je za poslušnički račun  izvršila kulturocid dekapitacijom 18 spomen bisti na području Tuzle, na lokacijama ispred škola, (Projektom postavljanja bisti pored škola, lično sam rukovodio 1987. godine) ostavivši iza njih samo njihove prizmatične postamente koji svjedoče o nezapamćenoj sramoti Kulturne historije Bosne i Hercegovine i perfidnom podrivanju temelja kulturne piramide Bosne i Hercegovine i njezinog  državotvornog identiteta.

Zapravo radi se o  kontroverznoj negaciji toliko omiljenog tuzlanskog antifašizma i na kraju završnom  činu ovog kulturološkog krimena dislokacijom (u zaštiti naslijeđa u načelu svaka dislokacija je nedozvoljena) ove spomeničke strukture na minijaturni parkovski prostor tipa „rondele“ u polukružnom   grupnom strojorednom rasporedu. Za mene je to trajna groteskna predstava u prostoru ili trajna  dinamička ili osnovna poruka  spomenika kulture o vremenu mržnje, beznađa, pljačke, otimačine i vladavine sile oblandirane neznanjem i primitivizmom.

U svjetskoj  historijskoj književnosti često se spominje „Damoklov mač“ o kome se govori u jednom filozofskom spisu Marka Tulija Cicerona, a „Damoklov mač“ kao sinonimska oznaka odgovornosti  narodnih vladara. Mitski prikazano to je vladar u svojoj udobnosti i sjaju, a iznad njega visi „Damoklov mač“ na konjskoj dlaci, a koji svojom labilnom statikom lako može pasti na glavu vladara. Taj mač daleko i opširno govori o stalnom teretu odgovornosti vladara za opće dobro naroda.

 Evidentirajući spomeničko graditeljske i druge kulturološke devastacije navedene u tekstu, Faraon tuzlanski i stotine drugih faraona strgnuli su taj mač u svoje ruke oslobodivši se svake odgovornosti  i straha za neuspjeh i sa njime pokazuju svoju političko destruktivnu moć zaštićeni neprobojnim štitom klero-politokratske  mafije.

Svaka  društvena odgovornost je teška, a posebno ova personificirana u pojmu Damoklovog mača. Kao osobe sklone neradu, lažima, avanturizmu, nasilju nad sirotinjom i nemoćnim slojevima društva, a zarobljene prolaznim hedonističkim kricima sladostrašća svake vrste, oni su taj mač, koji inicira odgovornost i brigu, raspodjelili po glavama  osiromašenog plebsa. Tako sam neki dan pročitao na jednoj  web stranici izjavu jedne evropske ministrice obrazovanja da malu školsku dječicu treba početi vježbati  na stanje rata.  Tipičan primjer „menticida“ kao uvod u besmisao ratnih stradanja. Što se mene tiče u obranu prizivam Starorimskog pjesnika Vergilija (Animus meminisse  horret), Duh mi se užasava kad se sjetim.

O apokaliptičnosti ovakvih stavova navešću simboličan dio govora  Predsjednika Kenedija 1962. godine  pred Ujedinjenim Nacijama:

„Danas svaki stanovnik ove planete mora imati na umu dan kada ona više neće biti mjesto za stanovanje. Svaki čovjek, svaka žena i svako dijete žive pod nuklearnim Damoklovim mačem čiju nit može u bilo kojem trenutku prekinuti neka pogrešna procjena ili napad nečijeg ludila.“

Normalan čovjek današnjeg vremena će se upitati koliko je pogrešnih procjena poluobrazovanih primitivaca sa kupljenim ili političko položajnim kanalima stečenih diploma dr-ova, mr-ova i drugih akademaca, jasno uz formalno pokriće tekstualnih elaboriranja (mr. Radova, Disertacija), koje narodski rečeno „ni pas s maslom ne bi pojeo“. Često me napadne ludilo da zapjevam u stilu one Safetove „Od svega me sačuvala majka“,  a najviše novovjekih akademaca po navednim aršinima.

Nažalost, u današnjoj vladavini selekcije negativnosti, Damoklov oštri mač visi nad svačijom glavom, sve više i u svakom trenutku, pošto su ga vlasnici naših ovozemaljskih sudbina odbacili.

Ipak u svemu ovome mene najviše  brine ludilo, zapravo „napad ludila“, zbog strašnog saznanja da političari ne moraju imati liječnička uvjerenja.

Svojevremeni Faraonov nastup u „Nedjeljom u dva“ sa hroničnim depresivcem (A. S), malo je žešća groteska, čije će tematsko tkivo neko od budućih generacija satiričara ili komediografa iskoristiti za svoj uspjeli uradak.

Nekada su tri negativne ocjene bile razlog za ponavljanje, međutim u ovom slučaju, one su razlog za unaprijeđenje. Tako nepravedno nagrađeni čini greške veće od sojeničarsko štakorskih šupa na tuzlanskoj Panonici, kada na najvišem institutu državne vlasti govori o popravci tri sarajevska trotoara.

Naspram toga jedna analogija koju ovdje vadim iz sjećanja. Prigodom izrade nacrta izbornih programa za jednu BH državotvornu stranku na „južnoj štreki“, u centralu je stigao jedan nacrt izbornog programa u kome se kaže da treba pristupiti sanaciji trotoara (stranački rečeno „nogostupa“), što je izazvalo opći smijeh i odgovornost autora Programa, čak u smjeru njegova smjenjivanja.

Umjesto zaključka na kraju obavezan sam sa etičke ravni humane ekologije u vremenu kada se ona instrumentalizira i politizira, skladati traktat o mojem pribježišnom refugijumu koji se zove „Slatina“. Tu su magle još gušće i smogovitije i duže traju nego prošle godine, gdje vjetar ne nosi lebdeću bakterijsko virusnu (lebdeću) prašinu zato što je zaštitni pufer mehanizam vezanja te prašine (list) uništen devastiranjem i amputacijama drveća i grana svih redova i veličina. Antropogeni ekološki faktor humane ekologije koji se zove saobraćaj  je haotičan gdje nikad ne znaš odakle će te auto ortopedski fragmentirat, a posebno na početku ulice Hasana Brkića, stratištu prometnog straha i saobraćajnog laicizma.

Sa izraženim ekološkim refleksom moram se osvrnuti i na ružan izgled javnih površina na Slatini sa otpatcima hrane, naročito hljeba koju dokoni šetači i prolaznici bacaju kao hranu golubovima, motivisani  nekim svojim mističnim nagonom činjenja dobrih djela (sevab).

 Budući da već duže vrijeme obrađujem „nedrvnu strukturu“ šumskog ekosistema mogu istaći da vrsta goluba u našim prostorima je „Golub divljak“ ili znanstveni naziv „Columba livia“ sa njegovim križancima drugih vrsta, a njegova hranidbena baza  je zrnasto bobičasta hrana, a ne žitka hrana koju on konzumira samo u nuždi nedostatka zrnaste hrane, tako da veći dio tih otpadaka danima pruža ružnu sliku.  (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)