Mijo Franković: Ekološka kozerija

(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

Čovjek ošamućen otrovnim zrakom  urbanističkog krivovjerja utemeljenog na satanističkoj dogmi političkih i investicijskih moćnika o nezasitnoj gladi za profitom, teško može primjetiti sakrivene koruptivne interese u porušenim granicama percepcije kulturnog naslijeđa. Urbanističko prostorno bezčašće je, zapravo, najvjernija anatomska razglednica materijalnog i moralnog propadanja našeg društva. U sveopćoj moralnoj kataklizmi gdje je ljudsko dostojanstvo samo manipulativna figura žrtvovan je ekološki univerzum ili priroda. Svakodnevno se na žrtvenik  bogataškog sladostrašća izlaže sve ono što je identitetska svetinja: sakralni, upravni, administrativni, profani, povjesno dokumentarni, vojni diplomatski, industrijski, tehnološki objekti spomenici našeg postojanja iz dna identitetske državotvorne piramide.

Za normalna vakta nekada nezamislivo je bilo rušenje bisera socrealističke profane ahitekture hotela „Bristol“, Stare Općine“ na popisu  spomeničke trijade jugoistočne Evrope kulturnog modernog evropskog stila prve polovine prošlog stoljeća, monumenta Biblioteke, memorije prvog telegrafa u Evropi.

Kada je riječ o tuzlanskom zraku porođenog u urbanističkim raljama vrlo često osjetim onako organoleptički  novi  strukturni  kontaminat, a koji me podsjeća na miris očeve rudarske „karabituše“ sa druge strane brda iz Lukavca.

Saobraćajna kultura, kao i sve ostalo u našim životima, posebno u Tuzli može se uporediti sa kretanjem raka, unazad. Zar nije dovoljno ubijanje povjesno najznačajnije željeznice tuzlanske nego na red povjesnih vješala dođe i  sirotinjsko magare ili gradski saobraćaj.

Obnavljanje zapaljene zgrade „Sodaso“ nakon decenije u vremenu općeg kokuzluka, ili gazda kupuje novo odijelo, a ukućani  polugladni gmižu u dronjcima marke „hand second“. Koliko me pamet ne vara, veći dio vremena ex Juge bilo je zabranjeno beskorisno investiranje, a u Njemačkoj krajem sedme decenije na mojoj stutentskoj praksi u Mannesmanu, upravna zgrada bila je najobičnija napuštena industrijska prostorija bezšavnih cijevi. Ako je i od politike nepošteno je, ali da je hoće restaurairati po spomeničko vrijednosnim  načelima sa nezaboravnim memorijalnim muralom  u ulaznom holu „spomenika“ direkcije „Sodaso“.

Žalosti me što fluid graditeljske snage Mimar Hajrudina nije mogao doći do Tuzle da poslije Jablaničke pruge i na tuzlanskoj štreki uništi biljni korov, tu sramotnu patinu političke stvarnosti na željezničkoj pruzi do Miričine. U Bosnu je, ipak, prešao sve do Fojničke Dusine dok je svojom mističnom inicinacijom obnavljao snagu na izvoru Neretvice.

Narativna ekskluzivnost ove, po mojem mišljenju, kozerije moje otkriće nove ekološke discipline, a uslovno bih je nazvao „političko demokratska ekologija“ ili „kuglična demokratija“.  Možda je to bio samo san ili samo igra, ali vidjeh gdje dr-ovi i mr-ovi sciencie u našem lijepom Sarajevu miješaju kuglice koje smo nekada u školskom dvorištu nazivali fliperima. Da je to bio samo san u njemu bih ugledao blondino zavodljivu S.M. na JRT-u sedme decenije prošlog stoljeća u Loto TV prilogu. U političkim zapisima čitao sam o kuglicama „Cvetković, Maček, Spaho“ iz Banovinskog perioda naših prostora i o  kuglicama na prvim „demokratslim“ izborima  iz boljševičkog ili prije Staljinističkog  perioda ex Jugosalvije 1946. Ako je život kocka, onda je prevashodno i politika kao dio života kocka, a u tim hramovima novog krivovjerja vlada suvremena elektronika. Zašto obogaćivati ekologiju novom disciplinom „politička koprofagija“ pored robotistike i vještačke inteligencije.

Za Volt Diznijevu rubriku svojevremeno sam evidentirao „Sojeničarsko naselje“ na Panonici, ali sad je dobilo konkurentsku poziciju za informaciju da Federacija nema već 15 godina Zakona o šumama i šumskom zemljištu koje zauzimaju oko polovine površine Federacije. Na snazi su utješni zakoni o šumama, tzv. „kantonalni“ što pretpostavlja da je Federacija BiH u fitocenološkom pogledu potpuno kontroverzna  i nenaučna. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)