Mijo  Franković: Duhovnost ekosistema

(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)

Provokativnu inspiraciju da zaronim u ovo za mene sofističko područje ljudske  kreacije je jedan tako normalan događaj, označen sa „Ne“, „Nema“, „Nismo“, itd. Pošto je mnoge ulančanost tih pojmova dovela u stanje „gluho bilo“, odlučio sam se na antidoping iz svoje branše ili u avanturu beskonačnosti  o duhovnosti šumskog ekosistema ili kraće „šuma“.

Naime prije nekoliko mjeseci obratim se izravno tuzlanskom gradonačelništvu za 300 KM da odštampam par svojih knijga „Tuzlanski ekosistemi“. Uz to sam priložio i preslik teksta iz ‘Oslobođenja’ koje je donijelo prikaz ili recenziju ove knjige, ali stiže odbijenica „nema“, tj nema tog koda za to ili te „kućice“.  I sve bi to završilo bez moje ironije i smjeha da ja nisam pored biotehničkog fitocenologa i prvostupanjski  skonomista prijeratnog (iz 1976,) Sarajevskog univerziteta, a bogme i simpozijsko seminarsko opatijsko đače ZUR-ovske provinijencije u klasi nenadmašne jugo beogradske škole u vještini prenamjene ili  kantonalno rečeno „preraspoređivanja“ sredstava. Ali, da je pored te suhoparne rečenice dodano još  i onaj estetski dio ili narativ globtroterske globalne običajnosti: ‘Zahvaljujemo se, žao nam je, ili želimo vam uspjeh u vašem radu’  (da ne kažem i onu bezobraznu „čestitamo“). Ali, idemo dalje.

Još uvijek se služimo opasnošću od vuka, ali ne od dronova

Duhovnost je osobina ljudskog bića.  Iako je u izvornom tumačenju ovaj pojam usko vezan za religiju, jer sam pojam označava nematerijalnost, stvari i pojave koje ne vidimo, niti smo ih kad vidjeli. Ipak duhovnost ne mora biti vezana za religiju, duhovan može biti i neko ko nije religiozan. U tom slučaju riječ je o psihičkom stanju osobe koja propituje stvari i pojmove koji su nepoznati i traži na njih odgovore, kao što je smisao i svrha života, patnje, i dr.

Duhovnost se može manifestovati i u umjetnosti, slikarstvu, kiparstvu, poeziji. Sve to mogu biti djela duhovnog stvaralaštva. Dakle to stvaralaštvo koje ne mora biti vezano sa religijom rezultat je aktivnosti  psiho duševnog stanja kao skupa mentalnih funkcija koji omogućuju prijelaz od percepcije činjenica, prema apstraktnom ili umjetničkoj imaginaciji.

U najranijoj geološkoj prošlosti, pored vodenih, šumski ekosistem je zauzimao vodeće mjesto po površini.  Prvi stanovnici zemlje radi toga su bili potpuno usmjereni na ovisnost ili na nužnost integracije sa šumom. Sve svoje životne potrebe za stanovanjem, hranom i zaštitom ostvarivali su u šumi. Ljudska psiha je u tom životnom univerzumu osjećala u punoj mjeri svoj bitak, misaonu iskričavost, relaksaciju i vitalnost do granice savršenstva, to jest do granice materijalnosti prelazeći u stanje magične podređenosti šumskom mediju ispoljavajući u njemu i svoje misaone reflekse smisla i porijekla realnosti.

Vrhunac svoje percepcije realnosti objektivizira u šumi imaginacijom nečega, jačeg kome je on podređen  u prvom redu zvučnim, svjetlosnim i drugim efektima prirodnih pojava, a koje čovjek na tom stupnju razvoja nije mogao spoznati.  Vezano za ove činjenice šuma je matrica izvorne antropološke duhovnosti. Do danas od toga su  ostali  samo ostaci  nematerijalne predajnosti u formi „Vuk i Crvenkapica“ kojima se i danas odgojitelji služe. Tako je i zabluda o štetnosti vuka ostala do danas uprkos čudotvorcu Franji Asiškom koji je pripitomio vuka iz Gobesa koga se plašilo cijelo selo. Još uvijek se služimo opasnošću od vuka, ali ne od dronova.

Bosanski šargan i indijska kobra

Nažalost, vuk je glavni sanitarac u ekološkom lancu našeg zdravog života. Možda bismo ovome poglavlju mogli dodati i onaj naučni zoonominalni fenomen naziva otrovnih zmija, koje obitavaju u nedrvnoj strukturi šumskog ekosistema. To su „bosanski šargan“ i „bosanski poskok“, a koje u svom naučnom izrazu imaju i odrednicu „bosniensis“. Kažu da je otrovnost  bosanskog šargana jednak indijskoj kobri, a indijska kobra je najveća svjetska otrovnica. Bosanski poskok žrtvu ugrize samo jednom i čeka da žrtva ugine, pa tek onda počinje sa žderanjem. Ova herpetološka činjenica može imati metaforičku vrijednost  za novovjeke životne puteve mnogih nas običnih smrtnika.

Vezani članci
Kad cvjetaju jorgovani…
Faraonov Damoklov mač
Ranjivost i duhovnost parkova

Bogatstvo naslijeđivanja duhovne spoznajnosti čovjeku je davalo progresivne dispozicije u svim naučnim otkrićima koja su ga udaljavala od inicijalne duhovnosti  i zarobljavala u okove tehnicističko spoznajnog materijalizma. Svemu  ovome  današnji čovjek je postao žrtva, pogonsko gorivo i potrošni materijal do te mjere da u nagonskoj psihozi za novcem ubija pripadnike svoje vrste ili uranja u ponor ljudskog beščašća zvanog „tenderi“ ili „javne nabavke“. Najveća lokalna groteskna predstava u novijoj istoriji Tuzle „akcelerator“ dobiva ovih dana svoje  estetske konture uključivanjem uloge lika „SIPA“.

Još sam uvijek potresen suzama svoje sugrađanke od neki dan kada mi kaže, ‘oni mene u Zenicu, a ja ne mogu platiti ni kartu do Zenice’. Koliko ovakvih slučajeva ljudske traume tipa „akcelerator“ koja se umnožava na širi socijalni ambijent rodbine i porodice. Koliko će još naših susjeda, prijatelja i  sugrađana  dobiti patogeni status od psihogenog utjecaja „akceleratora“.

Ovoj tužnoj naraciji taj dan nije bio kraj; ne malo poslije nje ide jedan poznanik i pokazuje mi ruke potpuno crne i zavijene oteklinom. Kaže vadio krv i od toga je. Umirujući sebe kaže da je to posljedica nestručnosti ili  položenog kursa preko veze, pa prema tome i nepotističkog zaposlenja. Nigdje one kapi veselja pored tuzlanske „štreke“ zarasle u korov čijem bi biodiverzitetu zavidio i beogradski botanički
„Jevremovac“ i pristupnih tuzlanskih cesta nastalih na  donjem stroju zemljanog planuma iz turskog vakta.

Pravi kuću u svakom selu

Psiho meštri kažu da je plakanje, a posebno auto lamentiranje (plakanje) štetno, ali je ono neizbježno u animiliziranoj mračnoj mahali gdje hiljade sunarodnjaka ždere deset puta više iz zajedničkih nam jasala nego prosječno plaćeni zaposlenik, a da ne govorim o penzioneru. Naš nobelovac, srednjobosanske teritorijalne svojte (I. A.) kaže da oči koje su plakale bolje vide. U takvoj stvarnosti, u takvom  poremećenom okruženju teško je sačuvati normalni zdravorazumski kontakt sa normalnošću života i slijedom pojavnosti događaja koje niti  jedna Gausova krivulja ne može interpretirati.

Sve je ovo posljedica nastranog odgoja  „šezdesetosmaša“ u stilu „sabur“ i „ne uriniraj  uz vjetar“ ili „ne turaj nos đe ti nije mjesto“, ali ima i ona koja je na mjestu: „Pravi kuću u svakom selu.“

I na kraju umjesto zaključka, utjehu tražim u mojem mikro životnom institutu „I. Andrić“:  „No nest salus nisi in fuga“, ili u  „Bježanju je spas“.  Naravno, od zla!  I vrhunski vapaj  duhovnosti univerzma prirode „Sed libera nos a malo. Amen!  tj. „Nego izbavi nas od zla!“ (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)