Mijo Franković: Ćorava glasačka kutija

Vjerovatno još ima živih sugrađana koji se sjećaju  prvih izbora pedesetih godina prošloga stoljeća. Da bi se zadovoljila  duplo moralna demokratska parola „pali lijevi, vozi desno“, pored  kandidata  KPJ bio je radi reda ili ravnoteže i „oporbeni kandidat“. On je bio jednostavno etabliran kao nešto „advokat po službenoj dužnosti“ i bio je naravno iz reda  „klasnih neprijatelja“ i unaprijed se znalo da on nema nikakvih izbornih šansi. Ako bi i dobio ponešto više više glasova, birački odbor, da bi izbjegao političku, a time i kaznenu odgovornost, kuglice iz „ćorave kutije“ krišom je prebacivao u pravu „komunističku“ kutiju, koja je u većini slučajeva bila izborni pobjednik sa sto odsto. Demokratski  glasači  „ćorave“ bili su potencijalno svi  narodi i narodnosti  Jugoslavije i  SR BiH. Dakle njen opasni  energetsko društveni  i politički naboj mogao se rasporediti ravnomjerno.

Pored osnovne zakonitosti  biodiverziteta i  u razvoju društva  i  ideja, povijest ima svoje tokove, ravnolinijske i prijelomne, koji kao rezultat složenih razvojnih sukcesija, šalje poruku da sve što se nekada desilo može se opet desiti. Tako nam je iz nejasnih pukotina povjesti „uskrsnula“ i  „ćorava kutija“ glasačka. Sudbinskom igrom  „Bizantsko-Zapadne i Islamske“  stvarnosti BiH kutija je najvjerovatnije kao prokletstvo došla iz „devetog kruga“ pakla očišćena od  Bizantsko-Islamskih ideologema“, a na njoj su se pojavili  samo inovirani  satanski stihovi  UZP-a, Aparthejda, te simboli nadmoći i prijetnji  jačeg i brojnijeg u smislu vagoniranja etno nacionalne manjine BiH i u njoj njezinih Hrvata.

Prokletstvo manjina je uvijek  evidentno u svekolikoj povijesti civilizacija i nažalost ta istina je objektivizirana  onako  znakovito  da je „ćorava kutija“ vlasništvo Hrvata BiH  u kojem  virtuelno sa bijelom zastavom  treperi duh gospođe  Krišto. Delegirana da se preda  tj. prijedložena od strane  političke stranke u kojoj  je nadmoćna većina Hrvati  BiH, mora predati unaprijed izgubljenu partiju  svom nacionalnom subratu Željku kojega je prijedložila  Politička stranka u kojoj dominira većinski  Bošnjački korpus koji ima uvijek dovoljan  brojni potencijal  da izabere njezinog  subrata Hrvata Željka.

U etnološko znanstvenom poimanju narod  ima svoje tradicijske  kriterije  kojim se određuje  „čojstvo i ljudstvo“.  Jedan od tih kriterijuma je koji se ne može zaboraviti  radi svoje  sugestivne i  logičke jednostavnosti i iskrenosti  bosanskog čovjeka je  onaj  „pljuvati, pa lizati“.  Drugim riječima  čovjek koji nešto kaže ili obeća pa negira, kaže se za njega „pljuje pa liže“.  Takvi ljudi su od pamtivjeka u svim lokalnim zajednicama bili nepovjerljivi i na njih se gledalo neobično, sumnjivo i nisu birani ni u kakve  narodne forume  ili  predstavnike.

Kakvo prokletstvo  da se i to arhaično načelo i sveto narodno pravilo razbije od politička napukla pleća  hrvatske  manjine u BiH  preko predstavnika Šmita pod prijetnjom brojnijeg naroda poništava  odluku i obećava termin za novu odluku, ali i tada pod  patološkim strahom koji je samo njemu jasan odustaje i od tog termina. Njemu bi  stari dobri domaćini i mudri seljaci ratari, stočari i graničari  rekli  „Ne valja pljuvat, pa lizat“.

Govoriti  o „ćoravoj“ a ne spomenuti i  višedecenijski molitveni  litanijski politički opus „o ravnopravnosti i konstitutivnosti“  Hrvata  od strane dušebrižništva susjedne Hrvatske za Hrvate  u Bosni, mora se spomenuti i izdajnička vanjsko diplomatska aktivnost o poklonjenju  Bundestagu, o drhtanju pantola pred Erdoganom i  visoko ostvarenoj aktivističkoj ulozi Hrvatske sa još 20 zemalja u organizaciji LBGT  parade u Beogradu.

U  izbornom susjedstvu „ćorave kutije“ je  i fluorescentno  sjajni slogan  „Za građansku BiH“ između kojih  postoji  nemjerljiv  prostor udaljenosti  ilustrovan uvijek svježim, recentnim nacionalističkim parolama  iz kojih  kvarcaju iskrice mržnje. To je prostor od  politički nametnutog arhaizma  i utopijske građanštine.  U tom prostoru  ima puno posla  za koje mi za sada nemamo kapacitete. Jedan od njih je  zajednički  centar postizanja konsezusa zadnjih pet stoljeća, zaobilazeći nacionalističke optikume svoje nacije i vjere.

Preduslov sve toga da bi se izbjegla  ona „utopijski“  je  zakonska zabrana političkog etabliranja na nacionalnoj osnovi i  zabrana upotrebe javnog prostora  u  funkciji vjerskog, nacionalnog i kulturnog  partikularizma. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)