(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Realnost vremena u kojem postojimo, htjeli mi to ili ne, čini na nas pritisak, neizvjesnost i strah budućnosti. Jedini vremenski prostor u kojem možemo napraviti odmak od toga je ona metafizička nit koja se proteže neprekinuta tijekom svih povijesnih epoha svakog naroda. To je u stvari duhovna identitetska oznaka koju kroz ovozemno putovanje nosi svaka etnička skupina različitog simboličkog značenja. Svaka od njih ima svoj vremenski fragment posebne estetike i vrhunske etike kroz poruke mira, nježnosti, ljubavi i empatije. To su vjerski blagdani, spomen dani ili praznici. U sekularnom prostoru nose obilježja bogate tradicijske etnografske baštine, često sa predpovjesnim elementima koji su vremenom dobijali nacionalne znakove.
U Adventskom vremenu ili čekanju Božića, ja prizivam iz prošlosti neka sjećanja ili, tuđicom rečeno, vršim evokaciju događaja iz prošlosti. Kao što se u svakom poslu kreće sa polaskom i ja sam bio „polaznik“ u drugoj polovini kuće kod „amidže Mate“ rano u jutro na Božić. Naravno za to sam bio nagrađen uvijek sa suhom kobasicom koju smo zvali „mesnjača“, a sastojala se od sjeckanog mesa, bijelog luka i soli. U nekim susjednim krajevima zvali su je „češnjovka“. Kada sam svojevremeno bio u etnografskoj ekipi u okolini Bijeljine 1991., zabilježili smo običaj „polaznika“ i kod bošnjačkog stanovništva na Božić.
U suvremenoj simbolici otvaranja nekih objekata presjecanje vrpce može se po svojoj konceptualnosti i ovo stratificirati u etnografsku baštinu.
(Gdje god je radost, to je za sve ljude – Foto: Ilustracija, FB)
Tzv. „šišano kumstvo“ kod Bošnjaka, prema Hangiju, bilo je po važnosti drugi običaj, odmah iza odlaska na hadž. Taj etno običajni element imao je veoma važnu integracionu ulogu u svakodnevnom životu svih etnosa u BiH. Malo koja kuća moga sjećanja nije imala „šišano kumstvo“. Obaveze proistekle iz toga ja sam izvršavao dragovoljno, a posebno za Božić, kada sam morao na Badnjak silaziti u dolinu potoka, gdje je rudnički ventilator ili „šaht“, i od kume M. preuzeti gurabije u bijeloj bošči koja je na rubovim bila posebno vezena ili „okerana“.
Za božićni ugođaj trebalo je puno topline u kući koju je proizvodio limeni šporet tzv. „fijaker“. Taj zadatak sam trebao izvršiti na dopuštenoj rudničkoj „audini,“ međutim ja sam se odlučio za ugalj sa „unta“. Jedan od dvadesetak čuvara me je primjetio i sustigao me sa opomenom, naglasivši oduzimanje plijena, ali radi Božića pustio me je da prođem. Ovog čuvara mi smo zvali „bjelac“ iako je bio izrazito crn, a došao je sa više svojih zemljaka sa evidencije biroa za zapošljavanje jedne kosovske općine, na poziv Rudnika.
Otac bi sa „šihta“ na Badnjak uvijek dolazio vidno raspoložen, saopštavajući nam razlog njegova raspoloženja. „Zamisli „ablez“ (Bošnjak) je bez moga pitanja sam se ponudio da umjesto mene radi na Božić, kao što ću i ja za Bajram njega zamijeniti.“
Naš drugar iz razreda M. nije bio na nastavi na Božić. Sutradan ga učitelj pita zašto nije došao u školu. Nesigurno i gotovo mucajući odgovorio je da mu nije dao otac. Učitelj polunasmiješenog lica pita našeg druga M. „zašto“, a M. kao iz topa „bila su zaključana vrata“, na što se je cijeli razred nasmijao. Razlog učiteljevoj dobroćudnosti u ovom slučaju ja sam protumačio radi pobjede učiteljeva Vratnika, onomad nad splitskim Hajdukom u šesnaestini finala kupa Jugoslavije, na pomoćnom stadionu Koševo.
Neobičan čin blagdanskog repertoara bilo je slušanje „apokrifnog“ Glasa Amerike ili Voice of America, di – si Vašington na Badnju večer putem radio aparata jedinog u naselju, marke „Kosmaj“ postavljenog na polici između dvije stropne grede u susjednoj orijentalnoj kući. Sa uzdignutim glavama prema drvenoj kutiji koja govori uzbuđeni čekamo da nam komentator Glasa Amerike, legendarni Grga Zlatoper, čestita Božić. Ovaj „Voice… je pojačavo u nama raspoloženje, ali sam uvijek ostajao u nedoumici, što mu je ono „di – si“. Na rješenje toga morao sam pričekati nekoliko decenija sve do 8. marta dvije hiljadite, kada je Međunarodno sudovanje proglasilo Brčko kao „di – si“ tj. distrikt.
Put do spoznaje distrikta ima svoju priču. U autobusu „Lasera“ na liniji Sarajevo – Brčko, negdje oko Semizovc,a počela je priča putnika o ovoj političkoj dilemi u svađalačkom tonu. I kada je priča postala patetična groteska, neko iz zadnjeg dijela autobusa šeretski dobaci: „Ama, ja bih Brčko dao Židovima“. Na jednom se nervoza zadimljenog autobusa pretvori u smijeh. Prije nego je autobus došao u Tuzlu u nervoznom autobusu pade radio vijest „Međunarodni arbitražni sud dao je Brčkom status „di – si“-ja. I tako nastade autobuski mir.
Negdje sredinom decembra, gimnazijski program za prvi razred određivao je petnaestodnevnu praksu učenika po rasporedu u pojedine pogone i preduzeća. Moj drugar Eso i ja bili smo raspoređeni u Radio servis Komunalnog. Odmah prvog dana naše prakse majstor nas je upoznao sa radom ervisa, prethodno otvorivši jedan „radion“ pokazavši nam na desnu lamelastu kocku ili ulazni mrežni trafo 220 volti u koji ne smijemo dirati, kada je „radion“ uključen. Servis je primao „radione“ onoliko koliko je zapreminski prostor dopuštao, ili od poda do plafona. Tu carsku asambleju ugaslih PC-ovki sačinjavali su: Kosmaji, Orioni, Filipsi, Iskre, Savice i RR Niš. Poseban raritet je bio prijenosni tranzistorski radio „Slavuj“ od „Rudi Čajaveca“ iz B. Luke. To je bio brendirani Jugo dragulj koji je bio na radnom stolu majstora.
Jednog dana na prijedlog druga Ese, da se malo odmorimo od irgetskog posla čišćenja unutrašnjosti radio kutija od uginulih žohara, Eso je donio iz rudničke lampare male žaruljice od 15 vati. Uz pomoć našeg udžbenika „Fizika“ izvršili smo serijsko povezivanje tih sijalica, a zatim ih obojili temperama iz našeg likovnog različitim bojama. Našem oduševljenju nigdje nije bilo kraja. Taj ukrasni ansambl koloritne rasvjete postavili smo na rub jedne stare kuće pored koje je vodio put, neposredno pred sam Badnjak. Rezultat toga je bilo divljenje na granici mističnosti!
Ideju za ovaj prostorni božićni performans donio sam jedne pazarne srijede sa Baščaršijskog sebilja u Sarajevu, gdje sam često sa materom išao na Pazar u Sarajevo, uvijek se iznova diveći dimnjaku TE „Čatići“, predajniku Radio Sarajeva u Topuzovom polju kod Visokog, šikljajućim plamenim jezicima TA peći Željezare Ilijaš i, na kraju, pokretnim konobarskim kolicima sa vrućim burecima u ranojutarnjem ozračju impresivne aule Željezničke stanice Sarajevo, te završnim činom inicijacije potapanja sanjivo uzbuđenog lica u hladnu sarajevsku vodu staničnog šadrvana beskonačnog žabljeg rasporeda. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)