Mijo Franković: Borba sa vjetrenjačama

U sveopćem ovovremenskom ludilu pročitah negdje da je Grad Tuzla donio Strategiju i Akcijski plan zaštite starijih osoba prigodom 1. oktobra kao spomen dana te namjene. Sasvim u trendu suvremeno percipiranje politike EU u ovom segmentu života. Drugim riječima izraženo to je urađeno kao i sa svim drugim zakonima, pravilnicima i uredbama iz društvenog života, tj. urneci ili matrice su plagijati Vijeća Evrope koji se u našim uvjetima ne mogu primjenjivati. To posebno vrijedi za oblast resursa, prirode i kulturnog naslijeđa.

Motivaciju da ovo pišem bilo je moje obraćanje Gradonačelniku Tuzle za jednokratnu novčanu pomoć izravno u granicama njegovih mogućnosti i ovlašćenja. Naravno moja predodžba o toj pomoći bila je hitnog karaktera u vidu stotinjak KM za spasavanje u neizdrživoj poziciji bolesti o kojoj medicina manje zna nego o korona virusu. Uistinu sam bio iznenađen kada je nakon dva dana specijalni poštonoša došao mi na vrata sa velikom pravougaonom kovertom dijagonalne veličine oko 70 cm. U njemu su bile sve kopije mojih letalnih medicinskih nalaza i uputstvo kako ću ja dobiti tu sadaku od stotinjak maraka. Kada sam numerisao sve potvrde broj je iznosio devet. Da je bio neki drugi broj ne bih ga na ovaj način diskutabilno doživio. Međutim, iz mojih dječačkih zgošćansko-sutjeških-kakanjskih dana pamtim tu devetku kao redovni posjetilac svakog događaja na Rudarevom stadionu, čak i kada se trava zaljevala u ljetne dane, plavu devetku iz Narodnog sporta, iz Maksimira, plavu čigru sa Karaburme, čokoladu „Plavi devet“, a posebno plavu Bahu iz Kakanjske gornje kolone.

U predmetnom dopisu potpisanom od strane Gradonačelnikove „pobočne ovlašćenice“ broj „devet“ mi je počeo izazivati gađenje prijeteći da nekim virtualnim „dilajtom“ poništi moja prethodna umirujuća sjećanja. Traženi dokumenti su u potpunom sukladu navedenih Strategije i Akcijskog plana ili za one koji neće radi očuvanja imuniteta pročitati te papirnate i demagogijom bremenite floskule, ili rečeno najsuvremenijim današnjim akademskim rječnikom: izmišljanje tople vode ili traženje suhe krpe na dnu mora.

Ali, moj mentalno-memorijski salto-mortale i u ovom slučaju je došao do izražaja. Odjednom me misao odnese u gimnazijske dane na sat matematike kod zloglasnog i mentalno upitnog profesora T. Prof. T. proziva malog F. pred tablu i postavlja mu jednadžbu, sa zadatkom: druže F. Ova jednadžba ima devet rješenja, ti nađi dva biće dovoljno. U mojem slučaju je to takođe zadatak u kojem ja ne mogu riješiti ni dva paragrafa, jer sam nemoćan u beznađu, bijedi i siromaštvu koji mi je donio nezaustavljivi usud zvani „Glioblastom gr. IV“ i dvije zajamčene penzije za humanitarni i kreativni ili investicijski rad, mene i supruge, u atarima Tuzle, koje su autorizirane od radikalnih nacionalno ostrašćenih tuzlanskih antifašista.

Prethodno lamentiranje može se nazvati „Vjetrenjača 1“. Druga prostorna čitalačka plakatirana groteska je „Javni poziv za sufinansiranje smanjenja aerozagađenja u Tuzli“.

Fokusna tačka kontroverze je smanjenje aerozagađenja putem nabavke i ugradnje opreme za grijanje na biomasu ili pelet, ili kako to pročitah, jedva da može biti simbolički pokušaj smanjenja aerozagađenja u gradu Tuzli, kojeg bilježe i mnoge ekološke udruge i aktivisti evropskog značenja. Ovo me na trenutak navodi na jednu smiješnu komparaciju kao kad bi internista bolesniku od hipertenzije umjesto lijekova tipa blokatora dao neke pripravke od bijelog luka. Kada bi i ognjište Termoelektrane Tuzla bilo na pelet, ne bi se riješilo prekomjerno aerozagađenje, zato što i pelet ima štetne polutante, kao vezivni supstrat biomase koji u fotolitičkoj reakciji daje štetne polutante. Sastav izduvnih auspuh plinova vjerovatno je smrtonosniji nego što autori Javnog poziva mogu i zamisliti. Javni poziv upućen gradu i bajnim stručnim sradnicima toga programa odnosi se na omogućavanje propuhavanja tuzlanske longitude ili dolinskog predjela Jale isključivim dopuštenjem četverokatne gradnje.

Naziv ovoga lamenta je „Vjetrenjača 2“, a njegov meritum ili oslonac glavnog smisla javnog poziva Gradskom menadžmentu je stroga zabrana neselektivnog kresanja ili orezivanja urbanog drveća i drugog rastinja, „toping“-a, kao pravom mjerom kazano „dendrocida“. Sve je to u cilju zaštite lisne površine koja jedina svojom organskom i fizički asimiliranoj vlagi može vezati lebdeće čestice kao jedine nosače ili vezivni supstrat svih mogućih otrova, virusa i bakterija.

Moram interpolirati žurno zaključak „List je pufer sistem ili odbrana ljudskog zdravlja u urbanom ambijentu jači i snažniji od bilo kojeg vojno-političkog ustroja.

Ako je cilj našeg života kretanje prema lijepom od stvarnosti do beskraja, a estetika nauka o ljepoti, onda se ona kroz historiju estetike prevashodno objektivizira u prirodi i hortikulturi kao antropogenom izrazu ljudskog smisla za ljepotu i neprolaznost, onda je hortikulturno investiranje nebeski kulturološko humani čin. Možemo li to i pokazati bar početnički u nekom iskolčenom parku na kraju Tuzle. Neka učenici i studenti tu dožive botaniku, fitocenologiju ili uopće rečeno prirodoslovlje čijim zakonima počinje i završava naš život.

Ako nam siromašno ali bogato brojnošću historijsko naslijeđe je na izdisaju možemo li kroz hortikulturnu parkovsko arhitekturnu borbu za prostor obnoviti prekinute potrajnosti parkovsko-šadrvanske-grobljanske-crkveno-džamijske, avlijsko-dvorišne, vrtne i predvrtno baščovanske kulture. Da bi se oplemenili dahom mistične snage prirode koja je jedina veza Onostranom, kako je pjevao Tagore.

Možemo li nekim urbanističkim aneksom urediti da svaki novoizgrađeni objekt ima i neki naslijeđeni dekor koje nam je ostavila Osmanska ili Slavenska kulture njegovanja zaštite i ljubovanja sa odbačenom majčicom zelenom prirodom. Sultan Sulejman je 1567. Izgradio Stari Most na Neretvi da bi svojim sugrađanima omogućio pristup svojim baščama i vrtovima.

Hoćemo li čekati čudo Slavenske prirodne kulture, Osmanski urnek za bašče i šadrvane, ili možda nekog novoga Tagorea ili novo pismo inkarniranog Indijanskog poglavice. Možda potražimo nekog inkarniranog Miguela de Servantesa i njegova Don Quijotea. Nravno da je to utopija, ali naša obaveza revitalizacije prirodne kulture je neminovna, ako želimo održati stabilan lanac humane i cjelokupne društvene i materijalne reprodukcije. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)