(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Bol kao izuzetno neprijatan osjećaj svojstven čovjeku obilježava gotov sva razdoblja u njegovu životu od rođenja, njegove inicijacije u sticanju društvenog statusa, pa do njegova odlaska s ovoga svijeta. Podnošenje bola je zapravo neizbježan traumatični proces koji mogu bez posljedica samo da podnesu zrele ličnosti. Represivnu prirodu bola mnogi ljudi, naša subraća ne mogu izdržati, osobito ako nisu etablirani u kontekst društvene nadgradnje. Traumatsko iskustvo bola može biti odrednica kasnijeg života i ponašanja pojedinca u društvu.
Istorijska datacija bola je identična njegovom Edenskom prokletstvu. Naši preci su bol prihvaćali kao neminovnu pojavu u svim periodima njegova razvoja. Bol je bio sastavnica svakodnevne borbe za opstanak, a kod mnogi naroda prirodna smrt muškarca bila je sramota za određenu društvenu grupu, normalno je bilo umrijeti od bola ili poginuti u sukobu za opstanak.
Fiziologija bola je složena i govori da bol nije samo somatska, tjelesna, već da ona prelazi na područje duhovnosti čovjeka što upotpunjuje duhovnu manifestaciju čovjekovog postojanja. U doba ekološke uravnoteženosti fenomen bola imao je ravnopravan tretman na bazi suodnosa sa životnim staništem kojem pripada.
Formiranjem klasnih razlika bol privilegiranih dobija posebno mjesto. U savremenom periodu razvoja medicinske dijagnostike i terapijskog tretmana tjelesna bol je sve više žrtva antihumanističke prirode savremene civilizacije. Teško je logički procesuirati činjenicu da u najrazvijenijim zemljama postoje liste čekanja za liječenje bola, koje su svakim danom terminski sve duže. Nažalost, u nekim zemljama veće duštvene pravde takve liste ne postoje, jer kod njih „antidemokratskih“ izroda bol ne može biti načekanju.
Nedavno jedan poznanik, koji je bio na liječenju u jednoj našoj bolnici, nakon neizdrživosti bola razmišljajući da počini suicid, nekako je došao na ljekarski tretman. Upitan je od nekog osoblja „kakvu si štelu imao.“ U svojoj anonimnoj i tihoj patnji čovjek bola kada izgubi snagu trpljenja mijenja brutalističke okolnosti da bi prevazišao svoje nevolje. Naravno od ove lamentacije izuzimaju se oni povlašćeni koji su srebroljubljem sebi osigurali povlašćene položaje u liječenju bola bez čekanja putem sve brojnijih privatnih ustanova.
Psihološke posljedice somatskog kompleksa ljudskog bola su ogromne i svakodnevno prelaze granice normalnosti rušeći i posljednje ekološke markere našeg postojanja. Od prevencije i liječenja bola brata čovjeka daleko su prioritetnije konfuzne, bezizražajne, merkantilističke i brutalističko usmjerene građevine kao biotopa totalitarističko demokratske mašinerije labuđeg pijeva.
Konkursi ili natječaji za njihovo etabliranje su najveća groteska u medijskom formatu. Oni su štampani slovima najsitnijeg fonta tako da ni slaba lupa ne može ih dekodirati, a po obimu zauzimaju polovinu novinske stranice. Na primjer neka šumska škola između Spreče i Majevice objavljuje konkurs u zagebačkom V. L. Tekstovi ovih konkursnih falsifikata uveliko sliče i po obimu i veličini fonta pisanim uputstvima nekih farmakoloških lijekova, kao na primjer, antibiotici.
Ništa neobično osim zaključka da su ovo samo kompatibilne pojave savremenom ekološkom i demografskom slomu društva u koje živimo kao žrtve besćutnosti, sebičnosti i pohote.
Manipulacija ljudskim strahom u naše doba postaje jedno od „demokratskih“ načela. Čovjeku zastane i dah i pamet kada neki geopolitički globtroterski bogatuni naređuju svojim podanicima da pribave zalihe hrane ze naredne dane, jer oni hoće da ratuju. Dok ovo pišem na TV specijalni gost uz sve počasti pogonske medijske režije susjedne nam države gostuje golobradi pjevač koji je postao popularan u evropskim razmjerama kada je izjavio da je homoseksualac. Njegova popularnost se munjevito širi tako da osvaja sve moguće nagrade i priznanja.
Ipak na kraju moram za samoutjehu prizvati Dostojevskog i njegovu maksimu „Ako je svijet bez Boga, onda je sve dopušteno“. Prethodne riječi su samo mikro fragmentarna ilustracija da smo natjerani da živimo život bez smisla i prihvaćamo smrt bez nade.
Ako je etički odnos prema ljudskom boli i njegova postojanja duhovna vertikala njegove egzistencije, onda smo akteri i sudionici njezina sloma i zlokobnog kovanja slike postetičnog i postistorijskog perioda. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)