(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
„Tabula rasa“, ovaj latinski frazem, zakačio mi se u glavu jedne od mnogobrojnih nesanjivih noći kada me je iznervirala neartikulirana žamorska rasprava dokonih čovjekolikih strukturalnih elemenata ponoćnog života ulice sa njenim kodiranim kanalskim kafićima, nadstrešnicama i galerijama. Jedan bezobrazniji eksplozivni signal nije me uzbudio jer sam tu večer u vijestima čuo da je kineska nova godina, tako da sam tu svoju trenutnu neurozu anulirao tom informacijom. Dakle, jasno je da mi se je navedeni frazem ukotvio u mozak iniciran ovom uličnom scenografijom sa pucanjem i pjevanjem u realnom prostoru i vremenu komunalne haotičnosti i nereda. „Pa svugdje je tako, idi gdje misliš da ti je bolje“, kratko rečeno, standardni je odgovor ambijentalnog medijskog kompleksa na ovaj raritetni oblik narodnosne kulture.
U prijevodu rečeno, ta prazna neispisana ploča ostala je sa mnom u virtuelnom stanju koje se ne može prevazići, a koja je toga trenutka bila uznemirijući razlog da se vrpoljim na deformisanom škripavom „jogiju“ kupljenom od nasilne prijevremene partitokratijske penzijske otpremnine prije petnaest godina.
Svaka praznina bilo koje vrste čovjeka čini nesretnim i nezadovoljnim tražeći načina da je se riješi. Ovaj put zahvaljujući mojem razvijeno automemorijalnom mehanizmu, počeo sam sa odmotavanjem mentalne vrpce sjećanja.
Upravo nekako kada su se crni oblaci zločina počeli kumulirati zaklanjajući naše poglede prema životu, aktivnošću moje suradnice povjesničarke umjetnosti Lj.T. (izuzetno stručna i čestita osoba) stupili smo u kontakt sa odjeljenjem za konzervaciju i restauraciju umjetnina Narodnog muzeja u Beogradu. Napravljen je plan aktivnosti, pripremljen materijal i sredstva rada, ali rat je prekinuo spasavalačku akciju zidne slike „Donju Tuzlu opasala guja“ u sali hotela „Bristol“ (srušenog), autora Meme Derviševića. Kada sam vidio da se „Bristol“ ruši, taj jedinstveni polistratumski kulturološki dragulj socrealističkog i sockonstruktivističkog perioda profane arhitekture, bilo mi je jasno da počinjemo živjeti u vremenu gdje nastaje vladavina političke filozofije i empirije koja svoje uporište temelji na kulturi straha i kulturi smrti.
Negdje sam pročitao informaciju da je navodno slika spašena, ali ako za takvo epohalno djelo se ne zna ko je „spasilac“ i gdje je ta i koja pinakoteka pruža utočište amputiranom zidnom monumentu, onda u kontekstu javnog kulturnog prostora, to se naziva „glasinom“.
Kada čovjek počne storiju o zidnom slikarstvu onda je prijeratna Tuzla bila drugo ime za hiperformatsku vrstu preslika i otisaka ljudskog senzibiliteta i emotivnosti do samih erotskih granica njegova egzistencijalizma.
Impresivna površina ovih slikarskih brendova dopuštala je njezinim kreatorima bogat manevarski prostor za kompoziciju boja, njihovu permutaciju u brojnosti i uočljivost njihovih razgraničenja jasno vidljivim linijama crteža.
Posjetioce javnih prostora gdje su bile aplicirane ove slike u kinu „Mladost“, Ekspres restoran, Dom „Moša Pijade“, sada BKC, momentalno su ispunjavali interpretativni utisci u sinergiji sa vrijednostima umjetničkog formatiranja: na životne radosti stvaralaštva, zajedništva, humanizma i bogatstvom suživotnog okruženja.
Nepravedno bi bilo završiti ovo kulturno oplakivenje bez spomena jedinstvenog ili savremenijeg umjetničkog izraza „murala“ u holu zgrade „Sodaso“. Umjetnički izraz sa elementima grafike prestavlja geometriziranom formom dvotematsku umjetničku simboličku poruku o perspektivi industrijske tehnologije i industrijske arhitekture. Nap.: o ovome je ranije pisano sugestivno kao poruka investitoru da restaurira „mural“.
Na kraju umjesto zaključka sjećanje na dva periodična časopisa koja su tematizirali kulturni prostor i problematiki Tuzle, a to su „Članci i građa“ Muzeja Istočne Bosne i časopis „Pozorište“, od 1953. do 1990. Časopisi su bili prepoznati i na širim i zvan prostora Jugoistočne Evrope. To se može zaključiti temeljem evidencije kulturne razmjene autorskih ostvarenja. Sasvim sigurno znam da je „Glasnik Muzeja“ imao razmjenu sa oko stotinu kulturnih subjekata.
Stotu pošiljku smo simbolično obilježavali, simbolički znakovito i analogno izvršenju plana materijalne proizvodnje u nekom preduzeću.
Štampanje danas u digitalnoj izvedbi je rutinska i praktično oblik radne relaksacije, ali nema ko da piše. Da ne bi bio pežorativno shvaćen odgovor će biti jedini moguć u retoričkom formatu. Ko da piše u moralno ruiniranom okruženju u etički nedefinisanim strukturama svih vrsta. Kako pisati o kulturi i njenoj baštini i pred nju stavljati etno-nacionalno-klerikalistički amblem. To može angažovana kvazi kultura, nepotistička, utilitarna, profitna, homofobična, kultura sa ideologemima zla i mržnje prema drugom i drugačijem. Nasuprot ovoj viktimološkoj misiji, izvorni i sakralizirani zadatak kulture od pećinskih crteža paleolita, pa do našeg recentnog digitalno umjetničkog stvaralaštva, je da nas osnaži toliko, da možemo uvijek biti u agresivnom i kontradiktornom odnosu prema lažima svih vrsta.
Na spomen monolit svakog vremena postavlja se epigrafski tekst i mimo naše volje: to je zadatak nepogriješivog sudca „Historije, učiteljice života“. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
———————————————-
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)