Svi stihijski ili radikalni zahvati i intervencije u strukturi prirodnih resursa koji nisu programirani na temelju naučnih načela, prije ili kasnije višestruko se osvećuju njezinim izvođačima „investitorima“. U mojem „hodoljublju“ bosanskim šumama pored onih pastoralnih trenutaka koji graniče sa mističnom ekstazom ljudskog postojanja često sam doživljavao ili bolje rečeno padao iz levitirajućeg oduševljenja u ambijentalne ponore mentalnog pomračenja.
Drastični primjeri toga su bili česti pomor plemenite divljači u vrijeme ekstremnih zima ili vojnički ostaci u planinskim urvinama i sjekirasto izlokanim kanjonima objektivizirani šljemovima, čuturicama, limenim kašikama i debelim konveksnih staklenih farova ručnih svjetiljki, žrtava ratnih usuda polovinom prošlog stoljeća.
Daleko od traumatske dimenzije ovih doživljaja, ovih dana isprekidano zloglušni zvukovi šumskih motorki na nekim lokalitetima Tuzle otključali su moja profesionalna sjećanja spakovanih u teško dodirljive „štoljne“ ljudske duše. Višedecenijsko drveće urbanog šumarstva „padalo je kao ljesa“ da bi oslobodili prostore za auto parkinge. Gledajući ova žalosna uprizorenja dendrološkog odstrijela pogled mi je odlutao pored kondorsko stihijskog solitera na sedlasti prijevoj Malog i Velikog Konjuha i neka umirujuća fluidnost mojih ekoloških sjećanja virtualno me odnijela na sjekačke linije Glamočke Staretine. 
(Uništavanje stabala indirektno je ubijanje čovječanstva – Foto: Facebook)
Staretinski zvuk motorki je isti po decibelima i tonalitetu kao i ovaj tuzlanski, samo što na Staretini ostaje opet drveće koje se „moli“ nebesima, a na tuzlnaskom dunjaluku betonska golet za taloženje otrovne lebdeće prašine. Naučni urbanizam predpostavlja drveće kao svoj plemeniti spasonosni mobilijar života da vječitom vlažnošću lista koja na svojoj više hiljada vlažnoj površinskoj krletki sakuplja ovu opasnu tvar „lebdeće prašine“. Njezinoj dinamičkoj bionomiji ostaju još dva neizbježna staništa, a to su ljudska pluća i urbane površine.
Planeri akcije „motorka“ svoje realno ogledalo možda bi najbolje mogli da vide ili se prepoznaju u djelu G. Švaba „Priče iz klasične starine“ na temu antičkog mita o Prokrustovoj postelji. On je imao dvije postelje, jednu kratku i jednu dugačku. Kada bi došao na konak neki stranac manjeg rasta vodio ga je na veću postelju i istezao prema dužini postelje do smrti i obratno u slučaju stranca gosta višeg rasta dajući mu manju postelju i skraćujći ga odsjecanjem udova prema dužini postelje.
Temeljem ove antičke tematike nastao je izraz „Prokrustova postelja“ u svom metaaforičnom obliku za način dokazivanja u kojem su činjenice skrojene prema potrebi zaključka koji je u interesu jačeg, a koji je unaprijed formulisan. Ova rabota je stalni sustolnik političkih trpeza radi čega je u etnološkom poimanju politika opterećena veoma obilnom pežorativnom atribucijom.
Nažalost, virus politike zahvatio je i mnoge druge predjele našeg života, kao što je naše zdravlje. Za normalno percipiranje života i odnos prema njegovoj uzvišenosti u zaključku ovog katastrofičnog osvrta može se zaključiti da smo podanici nekog Ministarstva straha gdje „radimo od sedam do tri i jedina nam je dužnost strahovati „ kao što napisa jedan kant autorski pjesnik. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)