Majka, tako smo zvali maminu mamu. Tatinu mamu smo zvali nana. Mislio sam da svi tako: da je mamina mama – majka, a tatina – nana. Majka je živjela sama u kući kod glavnog ulaza u fabriku “Sana”, jednu od institucija koje su nosile grad. U deset uveče je završavala druga, a počinjala treća smjena. Pod majkinim prozorom bi oko deset uveče stektali i klepetali pezejci, stojadini, fiće, škode i varburzi i majku je to uvijek strašno nerviralo.
“Zašto ih ne ugase dok čekaju?” uvijek bi se pitala.
Nikad nismo mogli zaspati prije deset. A često sam kod nje nocivao. Volio sam kod nje spavati. Zaspao bih uz njene price i miris kore jabuke na plehu sporeta na drva, a kada bih se ujutro probudio, govorila mi je da legnem na seciju u kuhinji i primaknem tabane sporetu, da se “istištim” dok ona napravi kafu i dorucak. Uz nju sam poceo piti kafu, bijelu, jako rano. Poslije “tištenja” slijedilo je umivanje. Govorila mi je da se treba umivati hladnom vodom, da tako pospani vojnici, kad ih probude u pola noci – umiju se hladnom vodom I razbude. Ostala mi je ta navika i uvijek mi prija – umiti se sto hladnijom vodom.
“E sikter ti onda.”
Uz to bi slijedilo:”Ne pij tol’ke vode!” uz obavezan nagalasak na to da se nikada vruc ne smijem napiti hladne vode, a sjecam se I didaktickih anegdota o opasnostima kupanja u Uni oznojen, poslije igranja, opasnosti od propuha, potrebe da uvijek imam carape jer “bolest od nogu dolazi.”
U toj je zgradi imala prijateljice Angelu I Stanu sa kojima je skoro svaki dan pila kafu. Angela je bila u stanu do njenog, par koraka od vrata do vrata, nekad bi kafu dogovorile preko balkona, nekada presle tih par koraka, a Stana iznad, pa su komunicirale kuckanjem u radijator. Kad bi majka kucnula nekoliko puta kasikom u radijator to je Stani bio znak da je vrijeme za kafu kod majke. I obrnuto. E sad, koliko bi puta kucnule, dva, tri ili cetiri, ne sjecam se. Razmisljao sam o tome jutros – eto kako naizgled I sasvim beznacajna sitnica, minijaturni fragment proslosti – zazivi iznenada negdje, u nekom, mozda na nekom drugom kontinentu, nakon trideset, cetrdeset godina.
Majka je umrla kad je bilo dobro umrijeti – ako takvo vrijeme postoji – pred rat. Ko zna da li bi se kafe sa Stanom I Angelom nastavile. Pucale su u mom gradu tada I cvrsce veze od komsijskih – pucala su kumstva, prijateljstva do groba, brakovi. Majka je bila vjernik, musliman, ali u sebi, ne naglas. Bila je religiozna onako kako su stariji bosanski muslimani bili religiozni tih godina, barem oni kojih se ja sjecam. Klanjala je I postila, ali ne sjecam se da je ikada u drustvu naglasavala svoju vjeru ili drugima spocitavala manjak njihove. Sjecam se da mi je jednom rekla kako je tesko odluciti koje je ime bolje: Josip ili Jusuf. Jusuf je dobro I lijepo zato sto je muslimasko, a Josip zato sto je Titovo. Kada sam je vodio na prve izbore da glasa, nije glasala po stranackoj pripadnosti nego po tome sta je I koliko znala o kandidatima: “Zaokruzi ti meni mog doktora, on je meni najpriči.” “Zaokruzi njega, on uvijek lijepo pozdravi i nasmije se.”
U onoj kuci sa pocetka kazivanja pred spavanje bi mi kazivala price. Jedna je o klin corbi.
Elem: